U kojim situacijama se radi o podmićivanju i biste li mogli dati detaljne informacije o podmićivanju?
Dragi brate/draga sestre,
Nije prikladno kupiti ne-muslimanima poklon koji je specifičan za njihovu religiju. Na primjer, puran za Božić.
Pokloni koji nemaju takvu osobinu se primaju, ali ako sadrže mito, ne primaju se.
Što se tiče toga kako možemo znati jesu li pokloni koji se daju pokloni ili mito, evo nekih savjeta:
U današnje vrijeme, neke stvari koje se smatraju dozvoljenim i legitimnim toliko su zloupotrebljene i udaljene od svoje prvobitne namjene da su se praktički stopile s haramom, postali su nerazdvojni. Uz to, neke haramne radnje, poput kamata i mita, koje naša religija kategorički odbacuje, toliko su se razgranale i proširile da se sada razmatraju zajedno s dozvoljenim radnjama.
Razmotati ove vrste problema, razmotati ih bez miješanja, proučavati ih u skladu s mjestom, vremenom i situacijom, prilično je teško. Stoga, pri donošenju odluke o nekom problemu, prva i najvažnija stvar je imati dobre namjere i slušati glas srca.
Potkupljivanje
Naše leksikografske knjige opisuju nesreću, zvana “musibet”, na sljedeći način:
„To je naknada ili dar koji se daje službeniku da bi ga se potaknuo na obavljanje posla, bilo opravdanog ili neopravdanog.“
Kao što se vidi iz ove kratke definicije, mito je u osnovi dar koji se daje službenoj osobi.
Postoje dva razloga koji potiču službenika na primanje mita: materijalni i moralni. Prvi i najvažniji je…
nedovoljna religiozna osjetljivost službenika
Razlog je taj što u njegovom srcu nema straha od Boga ili je taj strah pre slab. Jer svi priznaju da mito nije zakonit dohodak, nego da je to zabranjena i nepravedna prilika za zaradu. Upravo taj službenik koji ne sluša glas svoje savjesti, koji ne sluša glas svoga srca, nakon što se zarazi ovom “bolesnicom”, više se ne može spasiti.
Još jedan razlog koji navodi službenika s nedostatkom moralnih načela na primanje mita je materijalna korist.
Životni standardi se pogoršavaju, ljudi se bore da prežive.
Funkcionar, koji jedva uspijeva pokriti svoje osnovne potrebe plaćom koju prima, u skladu sa situacijom na poslu na kojem se nalazi, uz ove izgovore koje smatra opravdanim, okreće svoj pogled prema džepu građanina. A ako se jednom navikne na taj “prihod” koji “pada s neba”, s vremenom ga počinje smatrati svojim pravom.
Postoje dva razloga zbog kojih je službenik došao u takvu situaciju.
Jednom
Država mora zaposlenom službeniku isplatiti plaću u visini koja bi mu omogućila da pokrije svoje potrebe, uzimajući u obzir i današnje okolnosti. To bi trebalo spriječiti da službenik završi u takvim teškim situacijama.
Drugo
Državni službenik bi trebao, u skladu sa svojim mogućnostima, postupati sa skromnošću i zadovoljstvom, i ne bi trebao obraćati pažnju na takav ” prokleti ” novac. Upravo to rade oni državni službenici u kojima je ukorijenjen strah od Boga.
U naše doba, neki službenici, uzimajući u obzir težinu posla koji obavljaju, veličinu odgovornosti koju nose i položaj koji zauzimaju, smatraju mito dozvoljenim. Štoviše, ako im se takva prilika ne pruži, oni ili ometaju obavljanje posla građanina ili ga uopće ne obavljaju.
To je psihološka strana priče.
Uz sve to, država je službeniku odredila određenu plaću. Njegovo pravo je samo plaća koja mu je dodijeljena. Službenik koji pod raznim izlikama traži ili prima išta od naroda, osim toga, nema pravo na to, i bez obzira na to kako se to naziva, to je samo mito.
U 188. ajetu Sure Bakara se spominja
„Ne uništavajte jedni drugima imovinu na nepravedan način.“
Izraz u značenju „ne uzimaj mito“ je božanska zapovijest koja odbacuje mito. Propovjednik (s.a.v.s.), koji je objavio da i onaj koji daje mito i onaj koji ga primi podleže prokletstvu Božjem,1 bio je prisutan pored jednog dužnosnika koji se vraćao nakon prikupljanja zekata, a koji je kod sebe imao neke stvari…
“poklon”
kada je to učinio i pridružio se našoj strani, oni su rekli:
“Čudno je, da je li bi mu dali poklon da je živio u kući svoga oca ili majke, a ne u kući nekog službenika, to bi se onda vidjelo.”
2
Nakon ovih riječi, naš Poslanik (s.a.v.s.) obavještava da će takvi ljudi u ahiretu biti izloženi velikoj kazni.
Kalifa Omer bin Abdulaziz je dočekan od strane djece sa tanjurima punim jabuka. Okolice ga podsjećaju da su i Abu Bekir i Omer primili poklone i da bi i on trebao prihvatiti ponuđene poklone. Na to, Veliki Kalifa odgovara:
„Poklon je za njih bio poklon, ali za službenike koji dolaze poslije njih, poklon je mito.“
3
Međutim, kao i u slučaju laži, i u pogledu mita, treba napomenuti da postoji izlaz kada se čovjek nađe u nuždi. Jer ponekad postoje situacije u kojima osoba mora dati ono što službenik inzistira, kako bi se zaštitila od velikih nepravdi. Zbog toga, osoba koja ne može otkloniti nepravdu ili zlostavljanje, unatoč iscrpljivanju svih zakonskih sredstava, može se suočiti s nemogućnošću povrata otetog dobra ili ostvarenja svojih prava. U tom pogledu, rahmetli Ibn Abidin kaže:
„Ne smatra se mito davanje nečega tiranskom vladaru kako bi se zaštitili od nepravde prema sebi i svojoj imovini ili kako bi se dobilo ono što je pošteno.“
4
Čovjek koji je prisiljen dati mito u situaciji krajnje nužde,
“Nužda čini zabranjeno dozvoljenim.”
Prema pravilu, onaj koji daje mito nije odgovoran. Ali za onoga koji ga primi, to je i dalje mito, haram (zabranjeno). Nadalje, osoba koja dobije ono što joj pripada na ovaj način ne smije povrijediti prava drugog dok obavlja taj posao.
U međuvremenu, potrebno je razlikovati mito od poklona.
Poklon koji se smatra mitočinom daje građanin službeniku prije nego što je posao obavljen. Uz pomoć tog poklona, građanin obavlja svoj, opravdan ili neopravdan, posao, koristeći ga kao sredstvo i instrument. Poklon, s druge strane, je nešto što se daje bez očekivanja bilo kakve materijalne ili duhovne naknade, bez želje za uzvrat. Osoba koja daje poklon nema namjeru da u zamjenu dobije obavljen posao, niti osjeća dužnost prema osobi kojoj ga daje. Daje ga iskreno, iz srca.
Na primjer, poštar donosi pismo ili telegram građaninu. Građanin, suočen s radosnom vijescu, spontano izgovara poštaru:
“bakšiš, poklon”
pod izlikom da daje nešto. U ovom slučaju, službenik će dostaviti pismo bez obzira na to je li mu taj novac dat ili ne. Stoga se ne može reći da je taj novac mito.
S druge strane,
Poklon koji se daje službeniku nakon što je željena stvar obavljena, takođe se ne smatra mito. U vezi s ovim, Ibn Abidin iznosi sledeće mišljenje:
„Ako neko završi posao sa sultanom preko nekog od njegovih bliskih saradnika, pa mu nakon završenog posla da poklon, to nije mito. Ali ako poklon zatraži prije nego što je posao završen, to je haram (zabranjeno).”
Sličnu fetvu nalazimo i u el-Feteva’l-Hindiyye. U njoj se kaže:
„Dozvoljeno je da se osobi koja je pronašla nestali predmet da poklon ili milostinja, i da ga ona primi.“
5
Međutim, ne treba previše otvarati vrata ovakvim iznimkama. Takve fatve mogu se koristiti samo kao izlaz iz sličnih situacija. One pokazuju da islam stalno teži ka razumijevanju i olakšavanju, i da ne stavlja ljude u tešku situaciju.
Fusnote:
1. Ibn Mace, Ahkâm: 2.
2. Buhari, Hibe: 15.
3. Umdetu’l-Karî, 13: 154.
4. Reddü’l-Muhtar, 5: 272.
5. el-Feteva’l-Hindiyye, 4: 404.
(vidi Mehmet PAKSU, Halal-Haram)
Sa pozdravom i blagoslovima…
Islam kroz pitanja i odgovore
