Ravnopravnost u braku
1) Navodi se da je Abu Hanifa izjavio da „ženino udajanje za osobu koja joj nije ravnopravna nije dozvoljeno“. Serahsi to naziva opreznijim pristupom. Dakle, prema ovom mišljenju prenesenom od Abu Hanife, čak i ako obitelj pristane, je li takav brak dozvoljen? Molim vas, odgovorite prema Abu Hanifi.
2) Prema Hanefijama, u braku mora postojati i ekvivalencija u pogledu porijekla. Prema tome, ako ne postoji ekvivalencija u porijeklu, na primjer, ako se arapska djevojka uda za turskog muškarca, a obitelji su saglasne, postoji li učenjak Ahl-es-Sunne koji tvrdi da takav brak nije dozvoljen i da je grijeh? Ne pitam za opće mišljenje, samo me zanima postoji li učenjak koji ne dozvoljava takav brak.
3) “Arapi su jednaki Arapima, a mevali su jednaki mevaliima. O mevali, oni od vas koji se žene s Arapima griješe i čine zlo. A o Arapi, oni od vas koji se žene s mevaliima čine zlo.” Je li ovaj hadis autentičan? I što bismo trebali shvatiti iz njega?
4) Kada se u braku gleda ekvivalencija po poreklu, Arapi se smatraju superiornijima od ostalih rasa. Međutim, u hadisu se spominja da je superiorniji onaj ko je bogobojazniji. Kako objasniti ovu naizgled kontradiktornu situaciju? Zar mi Turci nismo jednaki Arapima?
Dragi brate/draga sestre,
Odgovor na ovo pitanje se u osnovi može sažeti na sledeći način:
Koncept i osnova:
Usklađenost, podobnost i ravnomjernost budućih supružnika je, u svojim osnovnim crtama, nešto što se traži i smatra potrebnim u gotovo svim društvima. Gledište ravnomjernosti temelji se s jedne strane na društveno specifičnim vrednosnim sudovima, a s druge na cilju braka.
U Kur’anu i Sunnetu, osnovnim izvorima islama, ne postoji propis koji bi govorio o tome da se oni koji stupaju u brak moraju podudarati prema nekom kriteriju. Mujehidi su, oslanjajući se na običaje i norme, te socijalne vrednosti koje su bile dominantne u njihovom vremenu, pokušavali odrediti značenje ravnoteže u braku.
Ekvivalencija u Fikhu
Stavovi pravnih stručnjaka o ravnopravnosti
Sevrî i Kerhî
Prema takvim učenjacima, jednakost budućih supružnika nije uvjet za sklapanje braka. Tekstovi koji tvrde da su svi ljudi jednaki i da superiornost postoji samo u pogledu religioznosti i morala,
(Müsned, 4/145, 158; İbnu’l-Hümâm, Feth, 2/418)
Izražava ideju da je svaka osoba jednaka drugoj, osim onih kojima je brak međusobno zabranjen.
Prema mišljenju većine Fukahanovaca
Obavezno je da muškarac bude ravnopravan s ženom. Muškarac se može oženiti ženom koja mu nije ravnopravna, ali žena se ne može udati za muškarca koji joj nije ravnopravan.
Do ovog mjesta, tumači zakona koji dijele isto mišljenje, razvili su različita mišljenja o tome u kojim aspektima treba tražiti ekvivalenciju. Prema nekima, ekvivalencija
religioznost i moral
traži se u tom području.
Prema Imamu Azamu, Abu Hanifi
Par koji se želi vjenčati mora biti u skladu u sljedećim aspektima:
– Prezime i nacionalnost.
– Datum obraćenja obitelji u islam.
– Datum oslobođenja porodice.
– Bogatstvo.
– Religioznost.
– Zanimanje i posao.
Jedna od raspravljanih tema je i vrsta ekvivalencije i njezin utjecaj na ugovor.
Prema Abu Hanifi
ekvivalencija nije uvjet valjanosti, nego nužnost
(vezivnost, kontinuitet)
To je uvjet. Na primjer, ako se djevojka koja je dostigla punoljetnost uda za muškarca koji joj nije ravnopravan, brak se može raskinuti od strane skrbnika djevojke; drugim riječima, kontinuitet i obvezujuća snaga ovog braka ovise o pristanku skrbnika.
Prema učenjacima koji smatraju ekvivalenciju uvjetom valjanosti braka, takav brak sklopljen bez prethodnog pristanka skrbnika je nevažeći i ne može se učiniti valjanim naknadnim pribiranjem pristanka skrbnika.
Ukinuće uvjeta ekvivalencije
Pravo na traženje ekvivalenta pripada i ženi i njezinu zakonskom zastupniku. Odricanje od prava jednog od njih, odnosno nepoštivanje uvjeta ekvivalenta, ne isključuje pravo drugog. Neekvivalencija nastala nakon sklapanja braka ne narušava brak i ne utječe na ugovor. Žena ili njezin zakonski zastupnik koji shvate da su prevareni u pogledu ekvivalenta nakon sklapanja braka mogu podnijeti tužbu za raskid braka, osim ako žena ne zatrudni; trudnoća isključuje pravo na tužbu.
Ihtihad Abu Hanife treba shvatiti na sledeći način:
To što su muslimani jednaki jedni drugima ne znači da moraju biti jednaki i oni koji se žele oženiti/udati; svi ljudi su jednaki, ali to ne znači da će se svatko s prvom osobom koju sretne oženiti/udati, jer bračni par će osnovati obitelj i dijeliti život. Ako nema jednakosti u socio-ekonomskim i drugim aspektima, brak neće funkcionirati, nastat će problemi. Stoga je bolje tražiti jednakost od samog početka.
Sa pozdravom i blagoslovima…
Islam kroz pitanja i odgovore
