Postoje li hadisi u kojima se tvrdi da je golub đavo, žene drvo za pakao, …?

Detalji pitanja


– Na vašim stranicama nisam našao hadise koje ću sada navesti. Ima li na vašim stranicama hadisa u obliku i tekstu kakvi su navedeni u nastavku?

– Jesu li ovo izmišljotine i je li u povijesti bilo izmišljenih hadisa?

1) Golub je đavo. (5331-Abu Davud-Ibn Mace)

2) Žene, vi ste gorivo za pakao. (3039-Buhari-Muslim-Abu Davud-Nesai)

3) Za čišćenje mokraća dječaka posipajte vodom nekoliko puta; za čišćenje mokraća djevojčica posipajte prahom. (3506-Buhari-Muslim-Muvatta-Abu Davud-Tirmizi-Nesai); (3507-Abu Davud) (527-6162-Ibn Mace)

4) Prorok je naredio da izdajnici budu spaljeni, ali je onda promijenio odluku. (1060-Buhari-Ebu Davud-Tirmizi)

Odgovor

Dragi naš brat,

Priče su bile iskrivljene u pokušaju da se odmaknu od svoje izvornosti i namjere.


1.


“Golub je đavo.”

Takve verzije priče ne postoji. Pravi tekst priče je sljedeći:

Prenosi Ebu Hurejre (radijallahu anh):




Poslanik Allahov (s.a.v.s.) je jednom ugledao čoveka koji je jurio za golubom i zabavljao se s njim.


‘Đavo gađa đavola!’

naređeno je.




[Abu Davud, Edeb 65, (4940); Ibn Mace, Edeb 44, (3765).]

Poslanik Allahov (s.a.v.s.) je zabavu velikog čovjeka s golubom smatrao besmislenom, beskorisnom i beznačajnom, pa ju je pripisao šejtanu; nazvao ga je šejtanom. Jer je provodio vrijeme u beskorisnoj aktivnosti. I goluba je nazvao šejtanom. Jer je tog čovjeka odvukao u besmislenu aktivnost, odvratio ga od svake vrste korisnog rada, poput spomena na Allaha, korisnog razmišljanja i plodonosnog posla.


Nevevi kaže:

“Držanje golubova radi dobijanja potomstva i jaja, radi družbe protiv usamljenosti ili radi nošenja poruka je dozvoljeno. To ne predstavlja nikakav grijeh. Ali ako se golubovi drže radi dobijanja sreće, prema pouzdanom mišljenju, to je mekruh (neželjeno). A ako se tome doda kockanje i slične zabranjene radnje, svjedočenje takve osobe se odbija.”

Neki učenjaci, poput Ibn Hacera, su na temelju hadisa o tome da je Enesov mlađi brat Abu Umayr igrao s pticom, zaključili da je dozvoljeno djeci da igraju s pticama; samo da ih ne muče i ne koriste ih kao mete za vježbanje gađanja. (Vidi: Ibrahim Canan, Kütüb-ü Sitte Tercüme ve Şerhi)


2. “Žene, vi ste ženski dio pakla.”

Takvog prenosa nema. Pravi prenos glasi: Ibn Umar (radijallahu anhuma) priča: “Poslanik Allahov (s.a.v.s.) je (na jednom bajramskom namazu) prišao ženskoj strani i rekao:


“O žene! Dajte sadaku (na Allahovom putu) i mnogo se molite za oproštenje grihova! Jer sam vidio da vi žene činite većinu u paklu!”

rekao je. Jedna hrabra žena iz publike je uzvratila:


“Zašto je većina onih koji idu u pakao žena, što smo mi?”

upita. Na što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio:


“Iz vaših usta izlaze loše govorenje i vi ste nezahodne prema svojim muževima.”


(Buhari, Hayz 6, Zekat 44; Muslim, Küsuf 17)

U predanju zabilježenom kod Muslima

“Vi ste bili većina onih koji su bili gorivo za pakao.”

navodi se u obliku:

“biti osuđen na pakao, biti gorivo za pakao”

Izrazi znače isto.

Poslanik (s.a.v.s.) u ovim hadisima ukazuje na urođene slabosti žena koje ih najviše dovode u duhovnu propast. Kažemo “najviše” jer se velika većina žena u paklu pripisuje upravo toj slabosti. A ta slabost je: da brzo i često izgovaraju zle riječi, da su nezahvalne prema svojim muževima i da zbunjuju mušku pamet. Budući da dovode muškarce u grijeh, nose odgovornost zbog toga.

Na prvi pogled, hadis se može činiti kao da pokazuje potcenjivački stav prema ženama, stav koji se svugdje i stalno viđa. Ali to bi značilo ne shvatiti suptilnost hadisa. Poslanik (s.a.v.s.) je ukazao na slabosti koje su ženama svojstvene, ali kojih one nisu svjesne, i upozorio na veliku štetu koju bi te slabosti prouzročile ako se svjesno ne bi radilo na njihovom prevazilaženju.

Naime:

Žene su stvorene za zadaće koje zahtijevaju suosjećanje i osjećajnost, poput majčinstva, pa su u nekim aspektima osjećajnosti superiornije od muškaraca. Međutim, ova osjećajna snaga nosi sa sobom i slabosti. Ako se ove slabosti ne kontroliraju svjesno, ne usmjeravaju voljom i prepuste se samovolji, imat će štetne negativne posljedice za osobu. Poslanik (s.a.v.s.) je spomenuo da je velika brojnost žena u paklu posljedica ove urođene slabosti.


3.


Priče o tome su autentične.

Priča se prenosi u vezi s više od jednog događaja. Stoga, iako postoje neke razlike u izrazu između priča, one sadrže otprilike isto značenje.

[Za različite verzije predaje vidi: Buhari, Vudu 59; Muslim, Taharet 101, 104; Nesai, Taharet 188; Tirmizi, Taharet 54; Ibn Madže, Taharet 77 (524); Darimi, Vudu 63; Muvatta, Taharet 110; Musned, 4/356, 464; Abu Davud, Taharet 135 (377); Hakim, Mustadrak, 1/166, 4/348]

U odnosu na ove prakse Poslanika (s.a.v.), Imam Šafi’i je preferirao prskanje vodom, dok su Hanefije i Malikei preferirali pranje. Ali to da je mokraćina djeteta nečista je stvar konsenzusa; u tome su jednoglasni.

(Nevevî, Šerhu Sahih-i Müslim, tumač hadisa; Muhammed Nur Süvejd, Obrazovanje djece u sunnetu našeg Proroka, Uysal Kitabevi: 79-80.)

Naši učenjaci su na ova hadisima zasnovana pitanja odgovorili na sledeći način: U hadisima se spominje…

“raspršivanje vode”

ili

“izlivanje vode”

Pod tim se podrazumijeva lagano pranje mjesta na koje je dospio urin, jer mokraća dječaka manje ostaje na odjeći i drži se manje nego mokraća djevojčica. Zbog toga je Poslanik (s.a.v.s.) naredio da se mokraća djevojčica, a ne dječaka, obilnije pere.

Ili u hadisima koji se odnose na to

“raspršivanje vode”

Pod tim se podrazumijeva zalijevanje mjesta; jer mokraća dječaka, zbog uskog izliva, ostaje na jednom mjestu. Mokraća djevojčice, pak, zbog širine izliva, raspršuje se naokolo. Stoga je Poslanik (s.a.v.) naredio da se mokraća djevojčice pere vodom, zbog toga što se raspršuje.

Također, priče o samo prskanju vodom mogu ukazivati na to da je takvo dopuštenje moglo biti izdano u područjima s nedostatkom vode.


4.

U navedenom izvoru nema priče o tome da je naš Prorok naredio spaljivanje izdajnika, a zatim odustao od toga.

Evo hadisa o tome:

Ebu Hurejre (radijallahu anh) priča: “Allahov Poslanik (s.a.v.s.) je rekao:”


“Najteže molitve za licemjere su molitva pred spavanje i jutarnja molitva. Da znaju kakva je dobrota u tim dvjema molitvama, došli bi ih obaviti, makar i gurkajući se.”

[Zaklinjem se onome Tko drži moju dušu u svojoj moćnoj ruci!]

Razmišljao sam da objavim poziv na molitvu, započnem molitvu, ostavim nekoga da vodi molitvu umjesto mene, a zatim da sa skupinom muškaraca koji nose hrpe drva odem do onih koji nisu došli na molitvu i srušim im kuće.”


[Buhari, Ezân 29, Husûmât 5, Ahkâm 52; Muslim, Mesâcid 252, (651); Muvatta, Salâtu’l-Cemâ’a 3, (1, 129-130); Abu Davud, Salât 47, (548, 549); Tirmizi, Salât 162, (217); Nesai, İmâmet 49, (2, 107)].


1.

Na kraju slične priče dodaje se sljedeće:

“…Neka mi se kuća sruši na onoga koji ne dolazi na molitvu, a ima snage za to.”


2.

U drugoj verziji priče, on zaklinjanjem izražava želju da zapali kuću onih koji ne dolaze na molitvu. U prijevodu smo ovo zaklinjanje stavili u uglate zagrade.


3.

Poslanik Allahov (s.a.v.s.) je uvređivao licemjere koji izbjegavaju džamijsku molitvu i koristio je ponižavajuće izraze. Naime, u jednom od predaja hadisa se spominje:


“… Da je iko od njih znao da će u džamiji naći malo mesa na kosti, sigurno bi došao na molitvu.”


4.

Neki učenjaci, polazeći od ovog hadisa, tvrde da je obavljanje molitve u džamatu (u grupi)

obavezni vjerski obred

došli su do zaključka da je tako.

Kažu da:


“Da je molitva u džamiji bila sunet, onaj koji je zanemari ne bi bio kažnjen vatrom. Da je bila fard-i kifaje, oni koji su je obavili s Poslavirom bi je obavili i u ime onih koji je nisu obavili.”

Atâ, Evzâî, Ahmed, Šafîi, te grupa muhadisa poput Ebu Sevra, Ibn Huzeyme, Ibnul-Munzira, Ibn Hibbana zastupaju ovo mišljenje. Buhari bilježi mišljenje koje podržava ovo stajalište, a koje je izrekao Hasan Basri:


“Ako bi ga majka, iz osjećaja milosrđa, htjela spriječiti da obavi noćni namaz u džamiji, on joj ne bi poslušao.”

Preteravši u pitanju presude vjerske zajednice

“neophodan uvjet za valjanost molitve”

I bilo je onih koji su tvrdili da je tako. Ali taj stav nije naišao na odjek.

Obavljanje molitve u džamiji (u zajednici)

Šafi’i

i njegovi raniji učenici,

Hanefiti i Malikiti

od mnogih učenjaka,

obaveza koja se odnosi na zajednicu

je izjavio. Ostalo

-što je većina zajednice-

prihvaća ga kao sunnet-i müekkede.


OBJAŠNJENJE ONIH KOJI KAŽU DA JE TO SUNNET-I MUEKKEDE ZA CEMAAT:

Osim onih koji su iz ovog i drugih hadisa izveli zaključak da je molitva u džamatu obavezna, postoje i oni koji su izveli zaključak da je to sunet-i müekkede (vrlo važna sunna), i oni su naveli različita tumačenja i dokaze u prilog svoga mišljenja.

Neke od njih možemo zapisati na sljedeći način:


1.

Sam hadis je dokaz da džemat (molitva u grupi) nije obavezan, jer je sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, htio otići onima koji nisu došli na molitvu. Da je džemat bio obavezan, ne bi htio napustiti džemat i otići k njima.


2.

Da je molitva u džamiji bila obavezna, prijetnja da će spaliti one koji ne dolaze u džamiju ne bi bila dovoljna za obavljanje molitve. Jer je izjavu vremenski limitirao.


3.

Ova izjava je izrečena u svrhu upozorenja onih koji ne mole u džamiji, a ne kao opis stvarnosti. Glavni cilj je pretjerivanje. To pokazuje i prijetnja kaznom svojstvenom nevjernicima od strane Poslanika. Naime, konsenzusom je utvrđeno da se muslimani ne kažnjavaju ovakvom kaznom.


4.

To je zato što je, unatoč prijetnjama Poslanika Božjeg (s.a.v.s.), prestao s paljenjem.


“Da je to bilo obavezno, ne bi ih oprosit.”


5.

Ono što je zapravo misleno u tom prijetnju su oni koji su napustili molitvu u džamiji, a ne oni koji su napustili molitvu uopće.


6.

Hadis je izrečen kako bi se ljudi upozorili na opasnost od oponašanja licemjernih.


7.

Hadis se odnosi na licemjere. Stoga prijetnja u hadisu nije specifična za napuštanje zajednice.

Nakon što je Ibn Hecer ovako zabilježio raspravu koja se vodila oko ovog pitanja, on kaže: „Koliko ja razumijem, ovaj hadis se odnosi na licemjere. Jer, u drugom hadisu Poslanik Allahov je rekao:


“Nema molitve teže za licemjere od noćne i jutarnje molitve. Da je samo jedan od njih znao kakva je dobrota u tim dvama molitvama, došao bi ih obaviti, makar i penjući se.”

je naredio.


8.

Neki:

“Obaveza prisustvovanja džamijskim molitvama bila je na početku islama obavezna kako bi se spriječilo da licemjeri propuštaju molitve, ali je kasnije ukinuta.”

je izjavio.


9.

Pod molitvom se podrazumijeva petkova molitva, a ne ostale molitve.

Svaki od ovih stavaka može imati svoju istinu. Hadis treba shvatiti kao poticaj za molitvu u džamiji i kao prijetnju onima koji ne odustaju od molitve u džamiji.


(Prof. Dr. Ibrahim Canan, Kratki sažetak i tumačenje Šest knjiga, 9/112-115)


Sa pozdravom i blagoslovima…

Islam kroz pitanja i odgovore

Najnovija Pitanja

Pitanje Dana