Informacije o Zejnulabidinu (ra) i razlozi zašto je bio progonjen?
Dragi brate/draga sestre,
Zejnelabidin (ra) (658-713m) je sin Hazreti Hüsejna (ra) i unuk Hazreti Alija (ra). On je četvrti od dvanaest imama.
Bio je jednim od velikih tabi’ina (generacija poslije Poslanika) i poznavao je mnoge od velikih Sahaba (prvih muslimana). U Risale-i Nur se navodi da je bio u rodu s Hadžretom Husejnom i da je bio duhovni Mehdi. (Mektubat, str. 100) I on je bio mučenik. Zbog nastavka Husejnovog roda nazivan je Sejjidü’l-Sacidin. Zbog svoje velike pobožnosti i ljubavi prema ibadetu, poznat je po nadimku “Zejnelabidin”, što znači “ukras ibadeta”. Njegovo ime je bilo Ebu Muhammed (ili Ebu’l-Hasan) Ali ibn Husejn ibn Ali ibn Ebi Talib.
Zeynulabidin, čije je pravo ime bilo Ali, rođen je 658. godine (prema nekim izvorima 655. ili 666.) u Medini. Njegov otac bio je Hadžet Hüsejn (ra), a majka Šehr-i Banu Gazele, kćer persijskog sultana. Nakon osvajanja Irana, bila je zarobljena i jedna od triju kćeri sultana, a Hadžet Ali (ra) ju je dao za Hadžet Hüsejna (ra), iz čijeg braka je rođen Zeynulabidin. Živeći u periodu intenzivnih sukoba i nemira, i on je podnio patnje tog vremena. Svjedočio je mučeništvu mnogih vjernika, a najviše svoga oca Hadžet Hüsejna (ra), u katastrofi u Kerbeli.
Zejnelabidin se nalazio u Kerbeli u vrijeme tragedije. Međutim, preživio je jer je bio prebolestan da bi ustao iz kreveta i, naravno, nije sudjelovao u borbama. Većina njegove obitelji je poginula. Prvo je odveden k Jezidu, koji ga je dobro tretirao. Kasnije se odvojio od Jezida, otišao u Medinu i tamo se nastanio. Do kraja života je marljivo izbjegavao političke događaje. Nije sudjelovao u ustanku i pobuni protiv Jezida.
U Risale-i Nur se dotakuje mudrosti Božanskog plana u vezi s ovim strašnim događajem koji se dogodio Ahl-i Beytu. Objašnjava se zašto je Božanski plan dopustio poraz tih blagoslovljenih ljudi, premda su bili u pravu i njihovi ciljevi i postupci bili sasvim ispravni:
“Hasan i Husejn, i njihova porodica i potomci, bili su kandidati za duhovnu vladavinu. Spajanje svjetovne i duhovne vladavine je izuzetno teško. Zbog toga ih je odvojio od svijeta, pokazao im ružnu stranu svijeta – da bi se u srcima njihovim nestala svaka vezanost za svet. Njihove ruke su bile odvojene od prolazne i prividne vladavine; ali su bili postavljeni na sjajnu i vječnu duhovnu vladavinu. Umjesto običnih guvernera, postali su merci (miljenici) svetih velikana.”
(Mektubat, str. 58-59)
Zainalabidin je dobar primjer toga kako se porodica Al-i-Bajt povukla iz svjetovnih zbivanja. Iako je Jezid, uz sve pogreške svojih zapovjednika i guvernera, očito poduzimao pozitivne korake kako bi spriječio štetu muslimanima i nastavak fitne, Zainalabidin je, umjesto da se uključi u političke tokove, usmjerio svoje napore na vjeru i služenje Kur’anu.
Ljubav i pažnja koje je Poslanik (s.a.v.s.) pokazivao prema svojim unucima Hasanu i Husejnu obuhvataju i one koji potiču iz njihovog plemena. Zejnelabidin i drugi su takođe učestvovali u ljubavi i nežnosti prema njima.
“Iznimna pažnja i naklonost koje su pokazali prema Hadžretu Hüseynu, u ime Hadžreta Hüsejna (ra), koji potiče iz svetog roda, i u ime velikih imama poput Zejnulabidina i Džafara Sadika, pravih nasljednika Prorokovih, te u ime vjere Islama i dužnosti Poslanstva, poljubili su mu vrat i pokazali mu svu naklonost i poštovanje.”
(Lem’alar, str. 26)
Zejnelabidin je u Medini posvetio svoj život služenju vjeri i ibadetu. Posebno je bio poznat po svojoj osjetljivosti u ibadetu. Zbog svoje predanosti ibadetu, dobio je nadimak “Zejnelabidin”, što znači “ukras robova”. Svaki put kad bi obavio abdest, kao da bi otišao u drugi svijet i lice mu bi požutelo. Oni koji su primijetili promjenu u boji lica i stanju, pitavali su ga za razlog…
“Razmišljanje o Onome pred čijim sam prisustvom, mijenja moj svijet, prekriva moj svijet kontemplacije. Zbog toga se moja veza s ovim svijetom prekida i ulazim u drugačije duševno stanje.”
dao/dala bi odgovor.
Zejnelabidin i potomci iz reda Ahl-i Beyt bili su najvažniji sledbenici i nastavnici Sunneta. Najsigurniji i najbezbjedniji put, mjera koju je Kur’an-i Kerim propisao za svako doba, najvažniji vodič, uvijek je nastavio da postoji zahvaljujući naporima i zaštiti ove blagoslovljene loze.
Jedna od najvažnijih zasluga Zejnulabidina je to što je bio jednim od nosilaca tradicije Cevşenü’l-Kebira. U vezi s tim, Bediuzzaman…
“Imam-ı Rabbani, Gavs-ı Azam i Imam-ı Gazali, koji su bili osobni učitelji Novog Saida, a od kojih sam osobito učio molitvu Cevşenü’l-Kebir, te Zeynülabidin (ra), od kojih sam primio pouke, te od Hazreti Hüsejna i Imama Alija Kerremallahü Veche, od kojih sam primio pouke, s kojima sam u stalnoj duhovnoj vezi, osobito kroz Cevşenü’l-Kebir, već trideset godina, primio sam od njih prošlu istinu i mešreb koji nam je došao iz Risale-i Nur.”
(Emirdağ Lahikası, str. 183),
ovim izjavama otkriva kako kanale prenosa Cevşenü’l-Kebir-a, tako i porijeklo njegovog karaktera koji se temelji na Aliju (r.a.).
Zejnelabidin, čovek velike pobožnosti, pokazivao je veliku predanost u pomaganju siromašnima i bespomoćnima. Iako je pomagao mnogim siromasima, u skladu sa načelom iskrenosti, nikome to nije dao na znanje. Noću, u mraku, nosio je brašno na leđima i dostavljao ga potrebitima. Nikada niko nije saznao za to, sve dok se nakon njegove smrti, pri obavljanju obreda pranja leša, nije otkrilo da ima ožiljke na leđima. Nikada nije štedeo ono što je imao, nego je nastojao da bude utjeha svakom vjerniku.
Jedan od primjera koji pokazuje Zeynelabidinovu veliku dobrotu je i preuzimanje dugova Muhameda ibn Usame. Kada je otišao u njegovu kuću da ga posjeti, jer je bio bolestan, ugledao ga je kako plače. Razlog je bio strah od toga da će pred Allahom stati kao dužnik, jer nije mogao otplatiti dug od petnaest tisuća dirhema. Zeynelabidin, saznavši za situaciju, obratio se prisutnima i objavio da preuzima taj dug, te da će od tada pa nadalje platiti sve dugove Muhameda ibn Usame. Proglasio je prisutnima da taj čovjek više nema nikakvih dugova.
Jednog dana, Zeynulabidin je primijetio da je njegov sluga kasnio, iako je bio pozvan. Pitao ga je za razlog, a sluga je odgovorio da se nije osjećao prisiljenim žuriti, jer je znao da je Zeynulabidin (ra) praštiv i tolerantan. Zeynulabidin (ra) je na taj odgovor zahvalio Allahu;
“… i moj sluga je siguran u mene. I ja želim biti sigurna osoba. Svaki mora biti siguran u mene, ne smije osjećati strah i tjeskobu.”
time što je to rekao, nije se naljutio na slugu, nego je, naprotiv, izrazio svoje zadovoljstvo.
“Čudno je da onaj tko se u životu uzdržava od hrane koja mu šteti, ne uzdržava se od grijehova koji mu štetu nanose nakon smrti.”
Zeyn el-Abidin, čije su riječi bile istinite, je 713. godine, kao pravedni rob koji se je u životu klonio grijehova koji bi mu mogli naškoditi nakon smrti, otišao u zagrljaj Božjeg milosrđa. Njegovo tijelo je sahranjeno u groblju Baki, pored groba njegovog bratranca, Hazreti Abbasa (ra).
Sa pozdravom i blagoslovima…
Islam kroz pitanja i odgovore
