Dragi naš brat,
Tužba koju podnese jedan od supružnika koji se obrate sudu, i odluka sudca da je prihvati kao razlog za razvod i da ih rastavi, u suvremenoj literaturi o islamskoj jurisprudenciji…
“razlika”
izraženo je kao. U klasičnim izvorima islamskog prava, ova odluka suda
“razrješaj”
također se smatra.
Postoje određeni razlozi za odluku o “razvodu” koju donosi sud. To su, na primjer, neplaćanje alimentacije od strane muža supruzi (hrana, odjeća i stan), njeno napuštanje, prisustvo stanja kod jednog od supružnika koje onemogućuje seksualni odnos i nesuglasice između supružnika. Ovdje, bez ulaska u detalje, razmotrit ćemo prijavu podnesenu sudu od strane jednog od supružnika zbog nesuglasica, što je danas najčešći razlog za razvod.
Prema Hanefijskom, Šafiijskom i Hanbelijskom pravu,
neovisno o tome koliko je jaka, nesloga
“razlika”
to ne može biti razlog, sud ne može donijeti takvu odluku. Po njihovom mišljenju, sudskom odlukom je moguće riješiti probleme koji uzrokuju nesklad, poput udaranja žene od strane muža, mučenja, vrijeđanja ružnim riječima, nepravednog napuštanja i okretanja od nje, te na taj način riješiti sporove, prisiliti muža na poslušnost i odustati od nasilja. Glavna stvar je spasiti obitelj ovim mjerama. (el-Fıkhu’l-İslamî, V/527).
Prema Malikićevima,
Nesuglasja su razlog za razvod braka, a ako sud utvrdi da su tvrdnje tužitelja opravdane, donijet će odluku o “razdvajanju” supružnika.
Prema tim učenjacima, priznavanje “nesloge koja pretvara obitelj u pakao” kao razloga za razvod i “razdvajanje” supružnika je…
“U islamu nema mjesta za nanošenje štete drugima i uzvraćanje zlom za zlo.”
u skladu je i s načelom.
Odluka suda kojom se supružnici razdvajaju, tj. “razvod” po odluci suda, smatra se razvodom putem “bain” talaka, a ne “ric’i” talaka. (vidi gore)
Prema nekim izvorima, hanbelijski učenjaci misle slično malikijcima (vidi İlmihal-İslam ve Toplum, TDVY, II/236). Neki šafiijski učenjaci, osobito u slučaju kada muž ne pruža ženi potrebnu alimentaciju, smatraju to razlogom za razvod. Međutim, velika većina misli poput hanefija (İbn Abidin; III/590).
Na drugi dio vašeg pitanja se može odgovoriti na sledeći način:
U nemuslimanskoj zemlji, odluka nemuslimanskog sudca je obvezujuća i za muslimane, pod uvjetom da je u skladu s islamskim principima.
Naravno, za muslimana je idealno da se u slučaju potrebe obrati muslimanskom sucu/sudskom organu. Međutim, za ljude koji žive u nemuslimanskim zemljama to nije uvijek moguće. U takvim slučajevima, u nužnim situacijama, dozvoljeno je da se obrate tamošnjim sudovima i postupaju u skladu s donesenim presudama (ukoliko one ne proturječe Islamu). Jer živjeti u jednoj zemlji znači implicitno/posredno prihvatiti njene običaje i zakone (koji ne proturječe Islamu). To jest,
“Što je poznato po običaju, jednako je važno kao ono što je propisano u ugovoru.”
u skladu je i s pravom pravila u islamskoj teologiji.
Naime, prema poznatim učenjacima fikha poput Izz b. Abdusselama, Ibn Tejmije i Šatibija, u nužnim situacijama, radi očuvanja javnog dobra, sprečavanja nereda i prevencije anarhije u socijalnoj i pravnoj oblasti, dozvoljeno je pridržavati se odluka nemuslimanskih sudaca/sudova. (Ne smije se zaboraviti činjenica da mnoge odredbe svjetovnog prava nisu u suprotnosti s islamskim propisima. Naše napomene u zagradama, poput “koje nisu u suprotnosti s islamom…”, trebaju se shvatiti u ovom kontekstu). (vidi: Kararatu’l-meclisi’l-urubbî li’l-iftâi ve’l-buhus, 3/16/1426-25/4/2005).
Sa pozdravom i blagoslovima…
Islam kroz pitanja i odgovore
