Dragi naš brat,
Nije važno na čije ime je vlasnički list izdat. Vlasnik nekretnine ga može izdati na ime treće strane iz raznih razloga.
Ako je vlasnik parcele i/ili zgrade bio vaš otac, onda i vi imate pravo i udio nakon njegove smrti. Ako vam je otac dao nekretninu pod uvjetom da je koristite (na primjer, da im date udio ako je prodate), onda je potrebno poštivati te uvjete.
Nakon ovog kratkog uvodnog objašnjenja, pređimo na detalje:
Bez službenog dokumenta, tvrdnja da je otac za života poklonio nekretninu jednom od svojih potomaka nije dovoljna. To mora biti dokazano svjedocima ili potomci moraju slobodno i dobrovoljno prihvatiti tu tvrdnju. Ako nema svjedoka ili ako potomci ne prihvaćaju tvrdnju o poklonu jer nisu bili svjedoci, oni moraju prisegati da nisu bili svjesni tog poklona. Nakon prisega, svi potomci postaju vlasnici u skladu s nasljednim pravom, proporcionalno svojim udjelima.
Evo nekih primjera fetvi na ovu temu:
Da, sva ostavština pokojne majke se dijeli među nasljednicima prema islamskim propisima. Odgovorio je da se ne donosi presuda u korist onoga tko tvrdi darovnicu, osim ako ne dokaže svoj tvrdnju u skladu sa islamskim propisima. (el-Fetava’l-Mehdiyye, 5/96)
U suprotnom, nasljednici moraju prisegati da o tome nisu znali. (Buğyetu’l-Musterşidin, str. 367)
Samim registracijom u katastar nekretnina darovnica se ne smatra valjanom, osim ako se ne dokaže svjedočanstvom da je otac darovao spomenutu nekretninu sinu, ili ako je to prihvatili ostali nasljednici. Jer mora se dokazati da je nekretnina darovana sinu kao vlasništvo.
Na primjer, prema Hanefijskom mezhebu, ako netko posadi vinograd za svoga sina i kaže: “Dajem ovo svome sinu”, to je dar. Ali ako kaže: “Uradio sam ovo u ime svoga sina”, to nije dar. (Reddu’l-Muhtar, 5/689)
Prema Šafi’skom mezhebu, samo pisanje nije religijski dokaz u svim ugovorima, obavijestima i izjavama o gradnji. Mora se izričito navesti da je riječ o darovanju imovine. Ako se ne zna izričito da je riječ o darovanju imovine, nasljednici ne moraju postupati u skladu s tim. Jer to nema pravnu snagu i ne predstavlja religijski dokaz. (Buğyetu’l-Musterşidin, str. 385)
S druge strane, iz toga što je sin koristio kuću, živio u njoj za života i nakon smrti oca, ne slijedi da mu je kuća darovana. Naime, ako bi netko dopustio drugome da koristi nekretninu, a drugi bi to i dalje činio, to ne bi značilo da mu je nekretnina darovana. Slično, ako bi netko dao sinu određenu sumu dirhama, a sin bi njome trgovao i ostvario dobit, onda bi se nakon smrti oca utvrdilo: ako je dao darom, sve je dar, a ako je dao radi trgovine, sve je nasljedstvo. (Düreru’l-Hukkam, 2/403)
Na kraju: Ako osoba koja tvrdi da je kuća darovana ne uspije dokazati svoj tvrdnju pozivanjem svjedoka, nasljednici se zaklinju da nemaju saznanja o tome da je spomenuta kuća darovana. (Buğyetu’l-Musterşidin, str. 122)
– Ako je otac darovao kuću sinu, za valjanost darovnice potrebni su svjedoci ili ostali nasljednici moraju smatrati tvrdnju o darovnici uvjerljivom. U suprotnom, tvrdnja o darovnici se ne prihvaća, a sva imovina se dijeli među nasljednicima u skladu s islamskim propisima.
– Ako osoba koja daje darovnicu ne izjavi da daje u vlasništvo, tj. da je to darovnica imovine, darovnica se ne realizuje samo registracijom u katastar imovine na ime sina.
– Iz toga što je sin uložio novac u kuću i što je u njoj živio za života i nakon smrti svoga oca, ne proizlazi da mu je kuća poklonjena.
– Darovnica je valjana ako osoba kojoj je kuća darovana dokaže da joj ju je otac darovao za života i da ju je primila u skladu s vjerskim pravilima. U tom slučaju ostali nasljednici nemaju pravo tražiti dio.
– Ako osoba koja tvrdi da je kuća poklonjena ne uspije dokazati svoj tvrdnju pozivanjem svjedoka, nasljednici se zaklinju da nemaju saznanja o tome da je spomenuta kuća poklonjena. U tom slučaju, kuća pripada ostavštini i nasljednici je dijele prema vjerskim pravilima.
Sa pozdravom i blagoslovima…
Islam kroz pitanja i odgovore
