– Kad su zaboravili upozorenja koja su im bila dana, otvorili smo im sva vrata. A kad su se, zbog svega što su dobili, razmazili, onda smo ih iznenada uhvatili! I tako su oni u tren oka izgubili svaku nadu.
– Na kraju je zlikunski narod bio uništen. Svaka pohvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. (Enam, 44-45)
Moje pitanje:
1. Koje je to pleme?
2. Jesu li svi oni koji su poricali proroke bili uništeni?
3. Kako su oni bili uništeni?
Dragi naš brat,
1.
Iz početnog dijela ove priče, tj.:
“Mi smo, uistinu, i prije tebe poslanike poslanima drugim zajednicama.”
(ali oni su ih porekli)
I mi smo ih kaznili, hvatajući ih u tjeskobu i nevolje, da bi nas molili.”
(Enam, 6/42)
Kao što se vidi iz prevoda ajeta, ovdje se ne spominje određeni narod, već nekoliko neimenovanih/neodređenih zajednica/grupa.
Ajet
“Koren zlikunskog naroda je iskorijenjen”
kao što se vidi iz izraza u prevodu, u ovoj priči, umjesto da se pojedinačno navode imena kažnjenih zajednica,
koji je zajednički imenitelj svih zločina
progon
u skladu s njegovim opisom
Uočeno je.
Time se Božja kazna i srdžba ne odnose na određene grupe ljudi,
progon
Naglasak je stavljen na zajednice koje su definirane određenim karakteristikama, na ono što su bile i na ono što će biti.
Pregledali smo više od toga izvora tumačenja, ali u nijednom nismo pronašli objašnjenje o tome tko su bili ti zli ljudi koji su bili uništeni.
2.
Iz doslovnog tumaranja ajeta proizlazi da su svi nepravedni koji su poricali proroke bili uništeni.
Imam Maturidi je u svom tumačenju spomenuo neka mišljenja i na kraju izrazio svoje mišljenje:
– Naroda koji vrši nepravdu
potpuno uništeni
Ukorijenjen je.
– Ovdje
tiranija, nepravednost
znači.
–
Na kraju je korijen zla, tj. tlačitelja, bio iskorijenjen.
u rečenicu, Bog ih
presjekao je sve veze
također se tumači kao.
Koren plemena
izjavi u kojoj se kaže,
kraj plemena
značenje je također navedeno. Sve ovo znači isto. Dakle
Kad je ubijen i zadnji od njih, njihovo pleme je bilo istrebljeno.
–
Koren zlikunskog plemena je iskorijenjen.
sa rečenicom
Oni su prestali da se hvale i da se bahate, jer su im bile uništene stvari kojima su se hvalili i kojima su se bahatili.
izgleda da je to ono što se misli.
(vidi: Tevilatü’l-Kur’an, tumenjenje relevantnog ajeta)
3.
U Kur’anu nema spomena o tome kako su oni bili uništeni. Ni u tefsirskim izvorima nismo pronašli objašnjenje o tome.
Uzroci propasti prema Kur’anu
Kur’an, razlozi koji vode društva u propast
rasip, pretjerivanje, nepravednost u mjerenju i vaganju
izrazio je u obliku metafore.(1)
U Kur’anu se često naglašava upozorenje da će društva koja se bahate i razmažena zbog bogatstva, prelaze granice u pobuni i zlu, te se bave nepravdom i korupcijom, biti uništena.(2)
S druge strane, ne spominje se propast društava koja su u vjeri, moralu i vrlici, te u političkom i administrativnom pogledu, zasnovana na istini i pravdi.(3)
Nepravda i nepravednost
Jedan od razloga koji dovode društva do propasti
nepravednost i nepravda
Pokušajmo objasniti temu:
Zlostavljanje
riječi,
„zlm“
(nepravda)
Korijen je isti, “zalm” je imenica od imenice, a “zulm” je imenica koja ima značenje imenice. Ovaj glagol ponekad ima dva objekta, a ponekad…
“ب”
Koristi se u prenosnom značenju, uz predlog.
“Zbog nje sam nepravedno osuđen”
kao što je. (4)
“Zulum”
Vidimo da riječ ima dva značenja.
Jedan,
Jer skretanje s puta udesno ili ulijevo je suprotno svjetlu i sjaju,
drugi
kao i u značenju tranzitivnog glagola,
“premeštati nešto sa jednog mesta na drugo”
znači nepravdu. U tom smislu se koristi kao suprotnica pravde. Stoga, ne davati nečemu ono što mu pripada ili što zaslužuje je nepravda. Mučenje i silovanje se također nazivaju nepravdom.
Zloćinstvo
riječi
“premeštati nešto sa jednog mesta na drugo”
ili
“ne staviti nešto na pravo mjesto”
Navodno se svi arapski lingvisti slažu oko značenja (5).
U našem jeziku, nepravda u bilo kom pogledu smatrana je zulumom (tyrannijom). (6)
Suprotnica nepravde je pravda.
(7) I koliko god su u Kur’anu strogo osuđeni i zabranjeni tiranija i nepravda, toliko su hvaljeni i propisani pravda i pravednost.(8)
Društveni moralni principi koje je donio Kur’an imaju za cilj stvoriti pravedno i moralno društvo. (9)
Ako je neko društvo nevjerničko, ali njegovi vladari postupaju pravedno prema narodu, a narod jedni prema drugima, onda ono može opstati. (10) Prema tome
Opstanak društava zavisi od toga da li će oni promovirati pravdu, biti moralni i, drugim rečima, negovati ljudske vrednosti.
Kada se ajeti vrednuju u kontekstu, vidi se da sklonost društva ka nepravdi i nevoljnost da se nepravda eliminiše dovode do društvenog kažnjavanja.(11)
Usporedbe jasno ukazuju na to da je nepravda glavni uzrok propasti.
Reci: “Šta mislite, ako bi kazna Božja zadesila vas iznenada ili javno, bi li bili uništeni samo nepravedni?”
(12)
“Uistinu, kad ih samo lagani dah kazne od Gospodara tvoga dotakne, reći će: ‘Jao nama! Mi smo bili nepravedni!’ ”
(13)
Kao što se vidi, faktori propadanja koji uzrokuju propast u terminologiji Kurana su:
progon
sažeto je konceptom (14).
U ajetu se kaže:
„Mi smo mnoge gradove napadali noću, dok su spavali, ili danju, dok su bili budni, i uništili ih. A kad ih je zadesila kazna, oni nisu mogli reći ništa drugo nego: ‘Mi smo zaista bili nepravedni.’“
(15)
Uspostavljanje nepravde je razlog propasti naroda proroka Noaha, što je opisano u sledećem ajetu:
„I onda, dok su nastavili vršiti nepravde, potop ih je zahvatio.“
(16)
O narodu proroka Luta se također kaže:
Rekli su: „Mi ćemo uništtiti stanovnike ove zemlje, jer su oni nepravedni ljudi.“
(17)
Prema Kur’anu, zajednice ne podliježu kazni unišćenja bez upozorenja od strane poslanika.(18)
Za zajednice koje, unatoč upozorenjima poslanika, inzistiraju na nepravdi, uništenje je neizbježno. Ovo je opisano u ajetu:
„Gospodar vaš ne bi uništio neka mjesta dok ne pošalje u njih proroka koji bi narodu čitao naše ajete. Mi ne uništavamo mjesta dok stanovnici ne postanu nepokorni.“
(19)
“Na kraju je korijen zla iskorijenjen…”
(20)
Socijalna nepravda, politike siromašenja i držanje etničkih skupina u društvu pod pritiskom i prijetnjama također su smatrane zlostavljanjem kao faktorom podjele u društvu.
Međutim, zajednice koje su bile žrtve zlostavljanja su kasnije zamijenile zlostavljače.(21)
Uzvišeni Allah obznanjuje da On mijenja moć i vlast među ljudima, te da će narodi koji su bili žrtvama nepravde s vremenom postati jaki, prosperitetni i vladajuća zajednica.(22) Sljedeći ajet to jasno izražava:
„I taj narod koji je preziran i progonjen“
(Sinovi Izraela)
Naslijednike smo učinili stanovnicima istočnih i zapadnih krajeva zemlje, koju smo napunili blagoslovima. Zbog njihove strpljivosti, ispunilo se obećanje Gospodnje Izraelskim sinovima. Uništili smo ono što su faraon i njegovo pleme činili i vrtove koje su uzgajali.”
(23)
Kazna za društvo koje ulazi u proces kolektivnog kažnjavanja ne izvršava se odmah. Čeka se istekom roka koji im je određen i da se ostvare razlozi za kažnjavanje.(24)
Jer Allah ne zanemaruje kaznu nepravednih, nego im daje odgajalo, kao dio iskušenja.
(25)
Kazna zlikovnika na ovom svetu ponekad se ostvaruje kroz zlostavljanje od strane drugog zlikovnog društva. (26)
Prema Kurtubiju,
jedan tiranin
Ako ne odustane od zulumetstva, Allah ga kazni tako što mu nadoveže drugog zulumkara. To se odnosi i na one koji zulumetvaju sami sebi ili narodu kojim vladaju. (27)
Zlostavljanje,
Kao što zlo nikada ne ostaje nekažnjeno, tako ni tiran ne ostaje na zemlji zauvijek. Pjesnik Mutennabbî je rekao:
“Nema ruke bez koje Allahova ruka ne bi bila iznad nje.”
Nema tirana kojeg drugi tiran ne bi svrgnuo.
(28)
Prema onome što smo shvatili iz ajeta
“Sudbina naroda koji su se opirali Allahovim upozorenjima i pozivima Njegovih poslanika, koji su prešli sve granice u nevjerstvu, politeizmu i nepravdi, uvijek je bila ista.”
(29)
Neki tumari Kurana su naveli da su u domovima uništenih plemena ljudi mogli boraviti samo kratko ili da ih je tamo ostalo jako malo.(30)
Sva ova upozorenja služe kao opomena budućim generacijama. Jer, prema Kur’anu, nakon naroda koji su bili uništeni zbog svoje nepravde, na njihovo mjesto dolaze drugi narodi. (31)
Međutim, ovdje Allah podsjeća da će promatrati i iskušavati one koji će zamijeniti nepravedno društvo, da vidi kako će se oni ponašati. U 129. ajetu Sure Al-A’raf, Allah objašnjava da je Mojsije rekao sinovima Izrahelovim:
“Nadajmo se da će vaš Gospodar uništiti vašeg neprijatelja i da će vas postaviti na vlast nad zemljom umjesto njih, kako bi vidio kako ćete postupati.”
Navodno je to rekao.
U suri Hud
„Ne budite na strani nepravednih, inače će vas i vatre zahvatiti. A budući da nemate drugova osim Allaha, nećete moći nigdje naći pomoć!“
(32) Prema ovom ajetu, skretanje prijateljstva s nepravednima, druženje s njima, odobravanje, oponašanje, hvaljenje i voljenje nepravednih dovodi do Božije kazne. (33)
Za dodatne informacije kliknite ovdje:
– U Kur’anu stoji: „Mi ne uništavamo neko pleme ili zajednicu dok…“
Fusnote:
1) Vidi Šu’arā 26/181-183; Rahmān 55/8-9; Mutaffifîn 83/1-3.
2) Hud 11/37, 44, 116.
3) Karaman i dr., Tafsir Kur’an Yolu, 2/376-377; Müftüoğlu, “Stav čovječanstva pred nesrećama i kušnjama prema Kur’anu”, 15,16.
4) Ibn Manzūr, „zlm“, Lisânu‟l-Arab, 12/373.
5) vidi Abu Bekir Muhammed b. Hasan Ibn Durejd, Kitâbul-cemherati’l-luğa (Haydarabad: Dâru Sâdır, 1345), 124; Cevherî, “zlm”, Es-Sıhâh, 5/1977,1978; Ibn Manzûr, “zlm”, Lisanu’l-Arab, 12/373; es-Seyyid Muhammed Murtada, ez-Zebîdî, Tâcu’l-arûs, min cevâhiri’l-kâmûs (by: Matbaay-ı Hayriye, 1306), 8/383.
6) Veli Ulutürk, Pojam nepravde prema Kur’anu (Kayseri: İstişare Yayınları, 1993), 10.
7) Cevherî, “zlm” Es-Sıhâh, 5/1977; Ibn Fâris, Muğem-u’l-mekâyîsi’l-luğa, 3/617.
8) vidi: Al-Maida 5/1.
9) Za detaljnije informacije vidi: Şahin Güven, Gradnja društva zasnovanog na vrlinama: „Tefsir Sure Hucurat“ (Istanbul: Düşün Yayınları, 2012).
10) Abdulkerim Zeydan, Mudrost božanskih zakona, prev. Nizamettin Saltan (Istanbul: İhtar Yayınları, 1997), 122.
11) Hud 11/102.
12) Enam 6/47.
13) Enbiyâ 21/46.
14) U vezi s ovim, vidi Hud 11/44; 82-83; Kasas 28/59.
15) Ar-A’raf 6/4-5.
16) 29/14 (Ankebut)
17) 29/31. poglavlje sure Ankebût.
18) Enam 6/131; Şuʻarâ, 26/208-209; Şimşek, Uvod u Kuranske priče, 84.
19) Kasas 28/58-59.
20) Enam 6/45.
21) Celattin Çelik, Društvene promjene u Kur’anu (Istanbul: İnsan Yayınları, 1996), 120; U vezi s ovim pitanjem, vidi Araf 7/137; Enfâl 8/26; Kasas 28/5.
22) Za Kuranske ajete koji to izriču, vidi: Âl-i Imrân 3/139-141, 152, 154; Enfâl 8/9-12, 17-18, 62-64; Tevbe 9/14-15, 25-26; Rûm 30/47.
23) Al-A’raf 7/137.
24) Şimşek, Uvod u Kur’anske priče, 84; Çelik, Društvene promjene u Kur’anu, 121.
25) Kasım Şulûl, „Filozofija povijesti u islamskoj misli“, Dîvân interdisciplinarna studija časopis 1/2 (2001), 98.
26) Enam 6/129.
27) Abu Abdillah Muhammed b. Ahmed b. Abu Bekr b. Ferh el-Kurtubi, el-Džami’ li ahkami’l-Kur’an (Beirut: Daru’l-Kütübi’l-İlmiyye, 1988), 7/85.
28) Muhammed Ahmed Kasım, Muhyiddin, Ulûmu’l-belâğa (el-bedî„ ve‟l-beyân) (Tripolis: Müessesetü’l-Hadîse Li’l-Kitab, 2003), 221; Muhammed b. Aydemir el Müstasımî, Ed-Dürrü’l-ferîd ve beytü’l-kasîd, ur. Kamil Selman el-Cübûrî (Beirut: Dâru’l-Kütübi’l-İlmiyye, 2015/1436), 10/413; Ebu’l-Fidâ Muhammed bin İsmail, Ibn Kesir, Tefsiru’l-Kurâni’l-azîm (Beirut: Dâru’l-Kalem, 1966), 2/177.
29) Çimen, „Je li uništenje proces koji traje?”, 43.
30) Muhamed b. Omer b. Husejn Fahreddin er-Razi, Mefatihul-gaib, et-tefsiru’l-kebir (Beirut: Daru’l-Kütübi’l-İlmiyye, 1990), 25/5; Ebu Abdillah Muhamed b. Ali b. Muhamed eş-Ševkani, Fethu’l-Kadir (Beirut: Dâru‟l-Kütübi’l-İlmiyye, 1983), 4/174; Ebu Abdillah Muhamed et-Tahir b. Muhamed b. Muhamed eş-Šazeli b. Abdulkadir b. Muhamed b. Ašur, Tefsiru’t-tenvir ve t-tahrir (Tunis: Dâru’t-Tunusiyye, 1974), 22/151; vidi Enam 6/6.
31) Enbiyâ 21/11.
32) El-Hûd 11/113.
33) vidi: Zemahšerî, el-Keššaf, 2/433; vidi: Duran Ali YILDIRIM, O uništenju i uzrocima uništenja društava u kuranskim pričama, časopis Fakulteta teologije Sveučilišta Kahramanmaraş Sütçü İmam, prosinec 2020.
Sa pozdravom i blagoslovima…
Islam kroz pitanja i odgovore
