– Na vašoj stranici sam pronašao dva suprotna mišljenja. U jednom se tvrdi da je u slučaju preljuba žene s mužem, ako je muž ubijen, potrebno izvršiti kaznu odmazde, dok u drugom stoji da je to dozvoljeno i da kazna odmazde nije potrebna. Koje je mišljenje točno? Zašto izjavljujete suprotne stvari? Čemu da vjerujem?
– I molio bih vas da me ne usmjerujete na druga pitanja, pročitao sam sva pitanja na vašoj stranici vezana uz ovu temu. Pročitao sam i temu o Lian. Čak je i jedan prijatelj tada rekao da bi onda svatko ubijao svoju ženu po volji, zašto su potrebni 4 svjedoka, i da kazne treba da izriče država, i to je sasvim opravdano, ali od vas nisam dobio zadovoljavajuć odgovor na to.
– Vi kažete da je potreban svjedok, da ubistvo nije dozvoljeno, ali u nastavku iste fetve stoji da su 4 imama mezheba ubistvo smatrali dozvoljenim. Ja vas pitam o ovoj kontradikciji.
– Osobi koja sigurno zna da njena žena ili kćer žive u nezakonitom odnosu, nije dozvoljeno da poduzima korake da ih ubije ili da ih ubiju. Jedan čovjek je došao k našem Poslaniku (s.a.v.s.) i pitao ga, u slobodnom prijevodu, ovo:
“Šta biste rekli da uđem u kuću i vidim da moja žena počini preljub sa nekim muškarcem, pa tog muškarca ubijem?” “Tražim četvoricu muških svjedoka.” “A ako ih ne nađem?” “Tada ću tebi primijeniti kaznu.”
– Ako muškarac uđe u svoj dom i zatekne svoju ženu ili ženu s kojom je u mahramskom (bliskom) srodstvu u činu bluda s muškarcem i ubije tog muškarcem, to je za njega dozvoljeno i ne postoji obaveza odmazde.
(ed-Dürrü’l-Muhtâr, III, 197, V, 397.)
– Ovo je mišljenje i Hanbelija, Šafiija i Malikija.
(el-Muğnî, VIII, 332; el-Mühezzeb, II, 225; eş-Şerhu’l Kebîr, IV, 357.)
– Ako je žena počinila preljub voljnom voljom, prema Hanefijskom i Hanbelijskom učenju, muž može ubiti oboje.
Dragi brate/draga sestre,
Prije svega, valja napomenuti da postoje dva aspekta ubistva žene i osobe s kojom je žena počinila preljub, od strane muža koji ih je zatekao u činu preljuba: jedan s obzirom na ahiret (posmrtni život), a drugi s obzirom na dunjaluk (zemaljski život).
Samo Bog zna ko je u pravu u onom svetu, a ko ne, i ko je dužan da odgovara za svoje postupke. Ako je neko u pravu, nema računa u onom svetu, ali ako je u krivu, onda ima računa i kaznu.
Međutim, s obzirom na svjetovno pravo, osoba koja je ubila supružnika koji je počinio preljub mora to dokazati, inače osobi koja to ne dokaže prijeti kazna ubistva.
Presude šerijatskog prava donose se na temelju vanjskih znakova.
Odluka se donosi i presuda se izriče ovisno o tome je li osoba u pravu i postoje li svjedoci.
Dakle, ovisno o tome može li osoba koja tvrdi da je ubila suprugu dok je ona počinila preljub, to i dokazati, donesene su dvije različite presude za ova dva različita slučaja.
Što se tiče detalja:
– U islamu je za dokazivanje preljuba potrebno svjedočenje četiriju svjedoka. Međutim,
Svjedočenje muža vrijedi kao svjedočenje četiriju svjedoka.
U vezi s tim.
„Lian / prokletstvo“
izvršava se.
Evo tumaka relevantnih ajeta:
„Oni koji optužuju svoje žene/supruge za preljub, a nemaju svjedoke osim sebe, neka svjedoče četirimali puta, zaklinjući se Allahom da govore istinu; a petom prilikom neka se zaklinju da su lažno optužili.“
‘Ako je od onih koji lažu, neka bude proklet od Allaha’
je da to izjavi. Što se tiče žene optužene za preljub, ako se četir puta zakune u ime Allaha da njezin muž laže, kazna se ukida. U petom slučaju,
da izrazi želju da se Božji gnjev obruši na nju ako je njezin muž u pravu
bit će.”
(Nur, 24/6-9)
Iz ovih ajeta se vidi da je osoba koja je zatekla svoju suprugu u činu preljuba, ujedno i osoba o kojoj se radi.
Presuda je prokletstvo koje će biti izrečeno jedni protiv drugih.
U vezi s ovim, u raznim prenosima se navodi da je povod za objavu gore navedenih ajeta bio slučaj u kojem je svjedočenje muža vrednovano kao četverostruko, a žena se ovim zakletvom (Lian) spasila od kazne.
(vidi Razi, Maverdi, Kurtubi, Ibn Aşur, na relevantnim mjestima)
– Može li muž ubiti osobu koja je počinila preljub s njegovom ženom?
Ovdje postoje dva mišljenja učenjaka:
Prvo:
Presuda pripisana Aliju:
Prema predaji, na pitanje o ovoj temi, Alija je odgovorio:
„Ako muž ubije osobu koja je počinila preljub s njegovom ženom, a da pritom ne dovede četiri svjedoka, onda i on…“
-kratko rečeno-
biti ubijen. Ako i zakonski zastupnik žrtve to prizna, ubici ne pripada ni odmazda ni odšteta.”
Drugo:
Presuda pripisana Omeru:
Prema legendi, jednog dana, dok je Omer doručkovao, prišao mu je čovjek s krvavim mačem u ruci i sjeo pored njega. A onda su stigli i ljudi koji su ga gonili.
“O, vladaru vjernika! Taj čovjek je ubio našeg prijatelja, našeg rođaka.”
rekli su. Omer (ne znam je li to ime ili titula, ali pretpostavljam da je ime)
“Šta ti kažeš?”
upitao je. Muškarac:
“O, zapovjedniče vjernika! Ja
(sa mojim mačem)
dvije nogavice moje žene
(dvije noge)
pogodio sam ga u sredinu, ako je tamo bio netko, onda sam ga ubio.”
rekao je.Na to se Omer (okrenuvši se onima koji su ga ubili) obratio:
“Šta vi mislite?”
upita. Muškarci su rekli:
“Bez sumnje, kad taj čovjek zamahne mačem,
(naš)
našeg čoveka
(struka)
“On se našao zaglavljen između dva civilizacijska sustava, onog svog i onog svoje žene.”
Rekli su. Na to je Omer, r.a., uzeo mač iz ruku tog čoveka, malo ga pomahao i onda mu ga vratio, dodavši:
“Evo, ako oni
(preljubnici, s tvojom ženom)
Ako rade isti posao, onda se vrati na svoj posao.
(tj. ako ponovo vidiš takvu scenu, možeš ga ponovo ubiti)
rekao je.”
(Mustafa b. Sad ed-Dimaşki, Metalibu Üli’n-nuha, 6/42)
Ibn Kajim el-Dževzija
Prema tome, nema razlike između presude Husejn ibn Omara i presude Alija ibn Ebu Taliba. Neki su, površno razmišljajući o tim presudama, bili zavarani idejom da postoji kontradikcija između njih. Istina je sljedeća:
Presuda Alija temelji se na pravilu fikha: Ako muž vidi da mu žena počini preljub s nekim muškarcem, ali ne uspije nabrojiti četiri svjedoka i ubije tog muškara, onda se ubije i muževina mačka (jer prema relevantnim ajetima Sure Nur, jedino rješenje u ovom slučaju je lian/prokleć). Ubistvo muškara bez toga je protivno tim ajetima.
Glavni razlog za odluku koju je donio Omer, a kojom je dao dozvolu za ubistvo zlikovnika, bio je:
potrebno je i priznanje od strane zakonskog zastupnika/zakonskih zastupnika žrtve.
Naime, pravilo koje su prihvatili naši prijatelji glasi:
„Ako zakonski zastupnik žrtve prizna počinjeni zločin preljuba, ubici ne pripada ni odmazda ni odšteta.“
(vidi Zadüu’l-Mead, 562-563)
Jedan od poznatih učenjaka Hanbelizma
Ibn Kudame
također je naveo gore navedene informacije i fetvu Husejnove,
izjava zakonite zastupnice
je povezao. Kasnije
„Imam Šafi’i, Imam es-Sevr i Ibnul-Munzir“
na temelju fetve Alija ibn Abi Taliba
“Ako muž vidi da mu žena počini preljub s nekim muškarcem, ali ne može dovesti četvoricu svjedoka, pa ubije tog muškarcara, onda mu je mačka ubijena kao osveta.”
nakon što su prihvatili presudu
„da ne poznaje nikoga tko bi se protivil tom mišljenju“
dodao je.
(vidi el-Muğni, 8/270)
Sa pozdravom i blagoslovima…
Islam kroz pitanja i odgovore
