– Je li ispravno da muslimani ubijaju jedni druge zbog različitih tumačenja vjerskih propisa?
– U Kur’anu stoji: “Ko namjerno ubije vjernika, kazna mu je vječni pakao.” A u sahih hadisu se kaže: “Ako dva muslimana povuku mač jedno na drugo, i ubijeni i ubica bit će u paklu.”
– A što se tiče velikih Sahaba koji su se ubijali u doba Husejna Osmana i Alija zbog različitih tumačenja (ijtihad), kakva će biti njihova sudbina na onom svetu i je li ispravno da muslimani ubijaju jedni druge zbog različitih tumačenja?
Dragi naš brat,
“Onaj tko namjerno ubije vjernika, kazna mu je pakao, u kojemu će zauvijek boraviti. Allah se na njega razgnevio, proklete ga i pripremio mu veliku kaznu.”
(Nisa, 4/93)
Onaj, bio on vjernik ili nevjernik, tko namjerno, svjesno i zato što je vjernik ubije vjernika, njegova kazna je pakao. Tamo će biti kažnjen jako dugo, a možda i zauvijek. Jer je Allah na njega osvojio gnjev, proklet ga i nije ga smatrao dostojnim milosti, nego mu je pripremio veliku kaznu.
Razlog rata između Sahaba je bio,
je pronaći istinu i pravdu. Obje strane su se borile za pravdu. Uistinu, u hadisu se kaže:
“Kod Allaha je situacija ova dva čovjeka izuzetno čudna. Jedan od njih ubije drugoga, ali obojica uđu u raj.”
(Sunen-i Nesei; str. 411)
U jednoj interpretacijskoj (ijtihadskoj) problematici, jedan vjernik ubije drugog vjernika, ali budući da su oba bili u pravu, oba su u raju. Na primjer, za vrijeme Alija i Muavije dogodio se građanski rat i jedan musliman je ubio drugog muslimana. Kao rezultat toga, oba su u raju, jer su se borili za vjeru i to je bio rezultat ijtihada.
Kako bi muslimani trebali gledati na nesuglasja koja su se dogodila među Sahabama?
“Ismet”
tj.,
“zaštita od grijeha božanskom zaštitom”
Osobina bezgrešnosti pripada samo prorocima. Biti bezgrešan i savršen je svojstveno samo njima. Budući da sahabi nisu opisani ovim atributom, ne možemo reći da su bili sto posto slobodni od grijeha. Međutim, isto tako kao što nijedan musliman ne izlazi iz okvira islama čineći grešku, ni sahabi ne gube čast sahabstva čineći grešku.
Svi učenjaci četiriju pravovjernih mezheba su razlike koje su se dogodile među prvim muslimanima (Sahabama) ocenili na sledeći način:
Svaki od Sahaba je bio samostalni mujtahid. Oni su prvenstveno imali pravo na izricanje fetvi u pitanjima koja nisu jasno definirana u Kur’anu i hadisima. U metodologiji islamske jurisprudencije (fıkha) postoji nepobitno pravilo: ako neko ima rang mujtahida, on nije obvezan slijediti fetvu nekog drugog. Razlike, rasprave i sukobi među Sahabima proizašli su iz razlika u fetvama. Nipošto nemaju veze s niskim, sebičnim željama i ambicijama, jer su oni, kroz druženje s Poslavičem, bili očišćeni od negativnih osobina poput mržnje, neprijateljstva i zavisti. Njihove duše su bile očišćene od takvih niskih stvari, postigle su uzvišenost.
Da,
Svaki od plemenitih Sahaba bio je mujtahid u uspostavljanju islamske religije. Kao što je poznato, onaj tko daje fetvu, ako pogodi u svojoj fetvi, dobije dvostruku nagradu; ako ne pogodi, dobije nagradu za sam čin davanja fetve. Ti izabrani ljudi, koji su dali svoje živote, svoje glave, sve što su imali, Islamu, i čiji jedini cilj je bio uzvišenje i širenje Islama, davali su fetve upravo radi uzvišenja i jačanja Islama. Ta ljubav, ta odlučnost, bila je kod njih toliko jaka da se nisu ustružili izraziti mišljenje suprotno mišljenju Poslanika (s.a.v.s.) u bitci kod Uhuda.
“Mi uspjeh islamizma vidimo u ovome…”
izrazili su svoje mišljenje na jasan način. Budući da je većina Sahaba donosila odluke suprotne od onih koje je donosio Poslanik Allahov (s.a.v.s.), Poslanik Allahov (s.a.v.s.) bio je prisiljen slijediti njihove odluke.
Kasniji događaji su dokazali da je naš Prorok (s.a.v.s.) bio u pravu.
U to vrijeme, dok se Kur’an-ı Azimüşşân i dalje objavljujeo, Allah Uzvišeni nije objavio ni jedan jedini ajete koji bi upozoravao ashabe.
Nije bilo nikakvog upozorenja u obliku ajeta; naprotiv, naredio je našem Poslaniku da nastavi da se, kao i ranije, savjetuje s njima. Poslanik Allahov (s.a.v.s.) ih nije ni osudio, nego ih je zagrlio, s ljubavlju primio i, u skladu s tom naredbom, nastavio da razmjenjuje mišljenja s njima. Samo ovo stanje je sasvim dovoljnog dokaza da su Sahabe bili voljeni od Allaha i Njegovog Poslanika i da su bili sposobni za izradu islamskih fetvi.
Sad, razmislite objektivno. Možemo li mi suditi drugove Poslanikove (s.a.v.s.), koji su, unatoč razlici u mišljenju s njim, nisu bili upozoreni ni od Allaha ni od Poslanika (s.a.v.s.) zbog nastalih nesuglasica?
Osoba koja ima i najmanje malo savjesti, razbora i razumijevanja ne bi trebala počiniti takvo ubojstvo.
Ako, prekoračivši granice dozvoljenog, pokušamo suditi tu izabranu zajednicu čije su krvi prolijevane na temelje islama i opravdajemo jednog, a kritiziramo drugog, nećemo moći baciti nikakvu mrlju na te zvijezde vodilice, nego ćemo vlastitim rukama prirediti vlastitu nesreću.
Osim toga, oni koje osuđujemo su ugledni pripadnici ashab-a. Neki od njih su dobili obećanje o raju. O tim osobama o kojima širiš glasine, Kur’an i naš Poslanik (s.a.v.s.) su govorili pohvalno.
Nikada ne smijemo zaboraviti na ovo, u nesuglasjima među ashabima moramo biti što oprezniji i izbjegavati neznanje vlastitih granica. Da nesuglasja među ashabima nisu bila dozvoljena i opravdana pred Allahom, sigurno bi se objavila zapovijest da ih se spriječi. Uistinu, kada su ashabi glasno razgovarali u prisustvu Poslanika (s.a.v.s.), objavljen je slijedeći ajat upozorenja:
O vi koji vjerujete! Ne podižite glasove svoje iznad glasa Allahova Poslanika, i ne govorite glasno pred njim, kao što vi jedni s drugima glasno govorite, jer inače će djela vaša propasti, a da vi toga ne budete svjesni.
(Al-Hujurat, 49/2)
Vjerujućima se naređuje da se uzdržavaju od sumnji i nepravednih optužbi:
“Želi li neko od vas pojesti meso mrtvog brata?”
(Al-Hujurat, 49/12)
U ovom ajetu, Allah nam poručuje da je ogovaranje vjernika jednako odvratno kao jedenje ljudskog mesa i da je to ponašanje neprimjereno vjerniku. A ako je ogovoreni vjernik jedan od Sahaba, pa čak i najistaknutiji među njima, onda sami procenite opasnost situacije.
I Allahov Poslanik (s.a.v.s.) je u jednom hadisu rekao:
“Kao što vatru pojede drvo, tako i kleveta pojede dobra djela.”
(Abu Davud, h. br. 4903)
time nas na to strogo upozorava.
Radi spasenja našeg budućeg života i radi budućnosti islama, moramo i nužno moramo poslušati ove istine. Iako je muslimanu zabranjeno da sumnja u drugog muslimana, jasno je koliko odgovornosti nosi sumnja u temelje islama, u Božjeg poslanika (s.a.v.s.) i njegove drugove, koji su bili sredstvo vodstva za sve muslimane, a pogotovo u najistaknutije od njih.
Najsigurniji put za pametne i razborite ljude je da izbjegavaju rasprave o ovoj temi. Malo razmišljanja će pokazati da ljudi nisu poslani na ovaj svijet da analiziraju probleme među Sahabama, da sude jednoj strani da je u pravu, a drugoj da je u krivu. I zauzimanje stava u ovoj temi ne može biti svrha ljudskog postojanja. Čovjek nije stvoren za to, nego da bude pravi rob Allahu. Drugim riječima, naša religija nas poziva ne na analizu nesuglasja među Sahabama, nego na ispunjavanje dužnosti robstva.
Naši plemeniti Ashab-ı Kiram,
Od halife do vojnika, svi su živjeli od istog kruha i dijelili isti entuzijazam. Danju i noću, otvoreno i tajno, neumorno su radili na razvoju, širenju i uzdizanju islama. Borili su se za vjeru, žrtvovali svoje živote i krvi, dosežući neviđene visine u žrtvovanju. Zbog ljubavi prema Kur’anu i Proroku, suprotstavili su se svojim plemenima, žrtvovali svoje porodice, djecu, imovinu i bogatstvo. Prorokove (s.a.v.) želje su stavljali iznad vlastitih, iznad svojih porodica, djece, majki i očeva.
Oni su prolili krv za temel Islamske zgrade. Od tog dana do danas, sve do Sudnjeg dana, oni su bili sredstvo za svjetovno i vjersko blagostanje svih muslimana. Duboka zahvalnost prema svima njima, molitva za njih i spominjanje ih s poštovanjem dužnost je savjesti i pravičnosti za sve nas.
Sa pozdravom i blagoslovima…
Islam kroz pitanja i odgovore
