– Strah me je kad pomislim na smrt.
– Kako da se riješim ovog osjećaja?
Dragi naš brat,
Ali ako to postane opsesija, ako lišava osobu sna, to je ono što može dovesti do očaja. A očaj je neprihvatljiv.
Takve stvari se dešavaju po Božjoj volji i mudrosti. Treba se osloniti na Njegovu mudrost i milost, i treba misliti da je smrt neizbježna i nepromjenljiva, ali u isto vrijeme treba stalno težiti ka spremnosti.
Bediuzzaman je o tome rekao:
(zbog nedaća)
Vjera i služenje Allahu su, poput izvora svake dobročinstve, i izvor hrabrosti. Kao što svako zlo potiče od nevjerstva i zablude, tako i kukavičluk potiče iz istog izvora. Hrabrost vjernika i kukavičluk nevjernika jasno se vide, osobito u ratovima. Dva osnovna principa čine vjernika hrabrim.
Istina koju objavljuje taj ajet. U ratu, onaj na prvoj liniji i onaj na zadnjoj liniji jednako su udaljeni od smrti. Štoviše, nema razlike u udaljenosti od smrti između onoga na prvoj liniji i onoga koji mirno spava kod kuće. Mnogi su sudjelovali u mnogim ratovima, a umrli su u krevetu. A mnogi su umrli u ratu prvi put.
Situacija Halida ibn Velida je dobar primjer za to. Dok je provodio poslednje minute života u krevetu, on je okolinama rekao:
Za vjernika, u ratu postoje dva dobra: ili mučeništvo, ili pobjeda. Vjeruje se da će vjernik koji ima takva očekivanja biti hrabriji od nevjernika koji ih nema.
U Nur Külliyat’u se uči da je vjera jedno od najvažnijih načela. To znači da je osoba došla do najvažnijeg izvora hrabrosti.
To su vrata ljepšeg svijeta. Kao što sjeme koje ulazi u zemlju, naizgled umire, trune i nestaje. Ali zapravo prelazi u ljepši život. Sjeme prelazi iz života sjeme u život stabla.
Baš kao što je to slučaj s ovim, i umrla osoba, naizgled ulazi u zemlju, raspada se, ali zapravo postiže savršeniji život u onom svetu i u grobu.
Kada žarulja pukne, struja ne nestaje, nego i dalje postoji. Iako je ne vidimo, vjerujemo da struja i dalje postoji. Slično tome, kada čovjek umre, duša napušta tijelo, ali nastavlja postojati. Bog oblači dušu u ljepšu odjeću i nastavlja njezin život u grobu.
Zbog toga je naš Poslanik (s.a.v.s.) rekao:
time nam daje do znanja da život u grobu postoji i kakav će biti.
Ako vjernik umre od neizlječive bolesti, on je mučenik. Takve mučenike zovemo duhovnim mučenicima. Mučenici slobodno lutaju u grobu. Ne znaju da su mrtvi. Misle da žive. Samo znaju da žive bolji život. To je izrekao naš Poslanik (s.a.v.s.).
Dakle, oni nisu svjesni da su mrtvi. Zamislite, na primjer, dva čovjeka. U snu su zajedno u prekrasnom vrtu. Jedan zna da je to san. Drugi ne zna da je to san. Koji od njih uživa u savršenijem okusu? Naravno, onaj koji ne zna da je to san. Onaj koji zna da je to san misli: “Ako se probudim, taj okus će nestati.” Drugi uživa u punom i pravom okusu.
Uobičajeni mrtvi, budući da su svjesni svoje smrti, ne uživaju u punom okusu. Dok mučenici, budući da ne znaju da su mrtvi, uživaju u punom okusu.
Duše vjernika koji su umrli u vjeri i nisu podvrgnuti kazni u grobu slobodno lutaju. Zbog toga mogu putovati na mnoga mjesta. Mogu se u jednom trenutku nalaziti na mnogo mjesta. Mogu lutati među nama. Čak je i Hamza, gospodar mučenika, pomogao mnogim ljudima, i još uvijek postoje ljudi kojima pomaže.
Ljudi dolaze u maternicu iz duhovnog svijeta i odatle se rađaju na ovaj svijet. Ovdje se susreću i druže. Na isti način, ljudi u ovom svijetu, smrću se rađaju u onaj drugi svijet i tamo borave. Kao što ovdje ispraćamo one koji odlaze u onaj drugi svijet, tako i tamo postoje oni koji dočekuju one koji odlaze odavde. Inšallah, nadamo se da će nas tamo dočekati svi naši voljeni, a na čelu sa našim Poslanikom (s.a.v.s.). Dovoljno je da mi budemo istinski robovi Allaha.
Kao što smo ovdje dočekali novorođeno dijete, nadamo se da će nas naši prijatelji dočekati i kada odemo iz ovoga svijeta u onaj drugi. Uslov za to je vjera u Allaha, slijedeći Njega i Njegovog Poslanika (s.a.v.s.) i umiranje u vjeri.
A ujedno je blagoslov za čovječanstvo, i to iz nekoliko razloga. Prije svega, smrt je oslobođenje. Oslobođenje od tereta života koji nam je nametnut. To je stupanj slobode, oslobođenja. Na primjer, kada obavimo dužnost, kada obavimo posao koji smo morali obaviti, ili kada se pojavi prepreka i nemamo mogućnost to učiniti, taj posao se s nas skida i mi se opustimo. Tako je i sa smrću. Dolazi u trenutku kada je najmanje očekujemo i kada je najmanje želimo, i oslobađa nas od tereta života koji više ne možemo nositi.
Ova istina je izražena u hadisu: Prošla je pored Poslanika (s.a.v.s.) jedna pogrebna povorka. Pogledao ju je i rekao: Sahabe su pitali, a naš Poslanik (s.a.v.s.) je objasnio:
Svakodnevni život, po svojoj prirodi, pun je teškoća, problema, briga i patnje. Ponekad se pretvori u zatvor, počne gušiti čoveka. Život postane neizdrživ. Ali kada dođe smrt, sve te teškoće i brige nestanu. Počinje život pun radosti, prostran, bez patnje, vječan, bez briga i tjeskoba. Zar u hadisu ne stoji: jer vjernik će zahvaljujući vjeri u ahiretu postići veće blagoslove, a u usporedbi s ahiretom, život na dunjaluku će ostati poput zatvora. A nevjernik, budući da ne nalazi u ahiretu udobnost i blagoslove koje je imao na dunjaluku, smatrat će ovaj svet rajem u usporedbi s ahiretom.
Kako čovjek stari, kako prelazi šezdesetu-sedamdesetu, život se teži, postaje teže živjeti. Slabije čuje, slabije vidi; bolesti i boli počinju dolaziti jedna za drugom. Sve ove nevolje čovjeka približavaju smrti. A stari čovjek zna da će se od tih nevolja moći osloboditi samo smrću. Čvrsto vjeruje i prihvaća da je smrt blagodat za njega. To je tako uravnotežena slika da čovjek odmah traži svoje mjesto. Dakle, patnje na svijetu, bolesti, pa čak i starost koja prethodi smrti, nisu bez razloga. Ove situacije u našem unutarnjem svijetu budi želju za odlaskom u onaj svijet i susretom s prijateljima. U prisustvu teškog tereta života i životnih uvjeta, osjeća se blagodat smrti, a mi shvaćamo i beskrajnu milost Onoga koji vlada cijelim svemirom.
Ali, ako se uzme u obzir da ćemo morati živjeti u svijetu koji je mnogo gušći nego danas, i to zajedno s našim pretcima sedme, sedamnaeste… generacije, onda moramo ublažiti naš neprijateljski stav prema najnepokretnijoj istini. Naš djed, djedov djed i nebrojeni djedovi i bake… Da bi svi oni patili od raznih bolesti i tegoba, život bi za njih, a i za nas, bio težak i neizdrživ, a smrt bi bila poželjna. Samo iz ovog aspekta se vidi da je smrt velika blagodat. Platon, kada je govorio o smrti, nije izrekao nikakvu nepravednu presudu.
Čak i da su bili gusto složeni i blisko jedni uz druge, oni ne bi mogli stati na ovaj svijet. A kamoli da se mogu smjestiti kada su razbacani i raspršeni? Ne bi ostalo ni mjesta za stanovanje, ni zgrade, ni zemlje za obradu, ni mjesta za hodanje. Ovo je stanje samo na kratko. Kakvo će biti stanje i kakvi će biti uvjeti kako vrijeme prolazi? Evo kakvo je stanje onoga koji želi vječni život, ne želi umrijeti i misli da je to moguće. To mišljenje i želja su rezultat neznanja. Kada smrt postane božanski dar, ona nije loša stvar. Loša stvar je strah od nje. A onaj koji se boji smrti ne poznaje njeno pravo lice.”
Postoji velika sličnost između smrti i sna. Spavati je blagodat i milost za sve, a pogotovo za bolesne i one koji pate; smrt, starija sestra sna, je blagodat i milost za one koji pate i razmišljaju o samoubistvu. Paralizirana i nepokretna osoba, nemoćna da sama za sebe brine, ili bolesnik koji ne nalazi lijek za svoje tegobe, želi smrt s takvom željom da je jedina želja da što prije dobije blagodat smrti. I osoba koja pokušava samoubistvo je u istoj situaciji. Ako bi smrt došla u pomoć takvoj osobi, ona bi se spasila od velikog grijeha i ne bi uništila svoj vječni život.
Preporučujemo vam da pročitate knjige objavljene u nakladi Zafer.
Sa pozdravom i blagoslovima…
Islam kroz pitanja i odgovore
