Dragi brate/draga sestre,
To što je Allah vječan,
To je svojstvo samog boga. Postojanje raja, pakla i onoga što se u njima nalazi zauvijek će trajati zahvaljujući Allahovoj vječnoj egzistenciji.
Na primjer, sunce ima vlastitu svjetlost, toplinu i boje. Toplina, svjetlost i boje na Zemlji potiču od sunca. Dok sunce nastavi pružati ove osobine Zemlji, ova ljepota će i dalje postojati. Ali ova ljepota ne pripada Zemlji, nego suncu.
Evo, na primjer,
Bog je onaj koji je po samoj svojoj biti vječan.
Vječnost raja, pakla i onoga što se u njima nalazi, bit će ostvarena Božjim vječnim postojanjem i očuvanjem. Zbog toga ne postoji kontradikcija između njih. Božja vječnost je bitna, svojstvena Njemu, dok je vječnost čovječanstva i ostalih stvorenja pridobivena; ona je očuvana Božjim postojanjem i vječnim očuvanjem.
Drugi život / Posmrtni život / Onozemaljski život
: “Kraj. Ono što slijedi.” “Vječni život nakon ovog svijeta.”
Drugi život, život posle smrti.
Destinacija nakon ovog svijeta. Na našem životnom putovanju, prolazeći kroz faze očinskog sjemenja, majčine utrobe, djetinjstva, kada dostignemo punoljetnost, pred nama se otvaraju dva puta: vjerovati ili ne vjerovati. Kao nastavak ovog toka, nakon faza smrti, groba, sudnjeg dana i vaganja, naći ćemo se na raskršću dva beskonačnosti. Vječni raj i pakao…
Kako taj nemoćni čovjek, kojeg struja vremena odnosi, može tvrditi da nakon ovog svijeta neće otići u drugi!? Oni koji tvrde da ne vjeruju u ahiret su oni koji ne mogu shvatiti uskrsnuće nakon smrti. Ono u što oni zapravo ne vjeruju je…
ba’s,
tj. to je događaj uskrsnuća. Inače, ne vjerovati u ahiret bilo bi isto što i suprotstaviti se toku vremena i ne vjerovati u sutra. Svaki čovjek se, procesom umiranja zvanim sekerat, odvaja od svijeta, svlači svoju odjeću. U trenutku smrti nalazi se u novom svetu.
“Mevt”
(smrt),
ne vmin
(spavanja)
je brat/sestra.
Kaže se da su slični po imenu. Čovjek koji svake noći zaspi, što je poput malog brata smrti, i koji se svako jutro ponovno budi, kao da je ponovno rođen, svjedoči znakovima Sudnjeg dana i ponovnog ustajanja svakog dana.
“Kao što je jutro ove noći i proljeće ove zime sasvim logično, nužno i neizbježno, tako je i jutro na Sudnjem danu i proljeće na drugom svijetu apsolutno sigurno.”
(vidi: Poruke, Devetnaesta Poruka)
Zrake tog života stalno nam mašu. Ali važno je prihvatiti ga prije nego što dođemo do njega; promatrati Sunce u prvim zrakama. Ima li smisla prihvatiti ga nakon što se sunce već izdiže?
…
Jedan od zraka tog Sunca je i u našem duhovnom svetu!… Večna čežnja. Veliki Učitelj, sultan riječi, izražava ovu čežnju kao poseban dokaz postojanja zagrobnog života u ovoj divnoj izreci:
“Da ne bi htio dati, ne bi tražio.”
(vidi: Bediüzzaman, Mektubat, Dodatak dvadeset četvrtoj poslanici)
– Da, da li bi nas Stvoritelj, koji nas je stvorio, posmatrao u materici, da nas nije htio vidjeti u ovom svetu?
– Da li bi nas uopšte slušao da nije želeo da nam dozvoli da čujemo ove divne glasove?
Evo, ovo je najjači dokaz za postojanje zagrobnog života, koji je utkan u ljudsku dušu.
“besmrtnost”
želja.
Neki ljudi:
“U onome što ti je Bog dao, pazi na budući život. A nemoj zaboraviti ni svoj dio u ovom svetu.”
(Kasas, 28/77)
Potpuno zanemaruju prvu točku Božjeg naloga u tom ajetu i svu energiju troše za život na ovom svetu.
Svijet;
“dene”, “dolje”
To znači da osoba koja cijeli život želi ono što je niže, navikla je na ništavilo i bavi se niskim stvarima, više ne može brinuti o onostranom životu. Visoki ideali, plemenite osobine, dobra moralna načela postupno nestaju iz njene duše.
Postoji i suprotno. Što je čovjek napredniji u vjeri, to više žudi za susretom sa svojim Gospodarom. Što više šalje kapitala u ahiret, to više želi tamo stići. Kao što vredni učenik, koji misli o budućnosti i pozicijama koje će zauzeti, prestaje obraćati pažnju na školsko dvorište, učionicu, kantinu i svoje mjesto u razredu, tako i u njegovom srcu sve manje ostaje ljubavi prema svijetu.
Ni jedan neiskvaren um ne može zamisliti da život počinje i završava u ovom svijetu. Ni jedan um ne može reći “da” na to da milijarde stanica u tijelu, milioni živih bića oko nas i beskrajne zvijezde koje krase nebo čekaju samo početak ovog kratkog zemaljskog života.
“Zar oni sami ne razmišljaju da je Allah stvorio nebesa i Zemlju i ono što je između njih, samo istinom i na određen rok? A većina ljudi su oni koji ne vjeruju u susret sa svojim Gospodarom.”
(Rum, 30/8)
Nakon Mi’rača, naš slavni Poslanik (s.a.v.s.),
Drugi svet, onaj svet, svet iza groba
i tako je ispričao svojim učenicima:
“Ni oko to ne vidjelo, ni uho čulo, ni u srce čovječje došlo.”
(vidi: Secde, 32/17; Zuhruf, 43/71; Buhari, Bed’ü’l-Halk: 8, Tefsîr-u Sûreti: 32:1, Tevhid: 35; Muslim, Îmân: 312, Cennet: 2-5; Tirmizi, Tefsîr-u Sûreti: 32:2, 56:1; Ibn-i Mace, Zühd: 39)
Raj se ne može bolje opisati. Jer ovo je opis rajskog stanja od onoga koji ga je vidio.
Od Usta Bediuzzamana:
“Pokaži nam uzorke, sjene, njihove izvorišta, njihove korijene.”
Ne možemo li molitvu shvatiti na ovaj način?
Ovaj svet je samo carstvo slika i sjena. Što je fotografija osobe manje slična njoj samoj, to je njeno stanje u raju naprednije od onoga u ovom svetu.
Otprilike se osjeća koliko je raj, u kojem drvo sluša, napredniji od ovog svijeta, u kojem čovjek ne sluša.
Uostalom, i zdravi razum kaže: “Trebalo bi biti ovako”. Čovjeku je potreban odmor od nekoliko sati ako je hodao nekoliko kilometara i mrmlja sam sebi:
Ako mi Bog da sreću i ja zavrnem u Raj, ne želim tamo stići s ovim nogama. Trebaju mi noge koje se ne umaraju, za taj beskrajni svet.
Ma koliko ugodan bio razgovor, ako traje nekoliko sati, um počinje da se umara i da se rasipa pažnja. Dakle, sa ovakvim umom se ne stiže u raj. Nama je potreban um koji uživa sve više što ga slušamo, koji ne zna šta je umor, koji ne poznaje dosadu…
Autobus, taksi, avion – to su sredstva koja nas natječu s vremenom, pomažu nam da što brže ostvarimo naše želje. Budući da je ovaj svijet u usporedbi s onim drugim samo sjena, brzina tamo vjerojatno ne bi bila usporediva ni s jednim od tih sredstava. Tamo će materija prevladati nad vremenom. Brod će progutati more. Razlika između blizu i daleko nestat će. Čovjek će se trenutačno naći na željenom mjestu. Štoviše, čovjek će se u jednom trenu moći nalaziti na mnogim mjestima.
To je carstvo praoca.
U tom svijetu ćemo vidjeti istine vjere u koje ovdje vjerujemo bez vidljivih dokaza. Trenutno, susret s prorocima (s.a.v.s.) možemo samo zamisliti; ne možemo otići dalje od sjene. Tamo ćemo se susresti licem u lice sa svim poštovanim osobama. Ovaj niz počasti kojima ćemo se obasjati,
“Vidjeti Allaha”
dostići će svoj najviši nivo…
Oni koji se ne daju zavesti ovom svijetu iluzija, svijetu u kojemu iza hodanja krije se umor, iza osmijeha licemjerje, u kojemu je zasićenje granica jela, a žalosti i radosti neprestano jure jedna za drugom poput dana i noći, oni će postići istinu. Tamo će pronaći pravo blaženstvo.
“Dobro mišljenje o Allahu je obred bogoslužja.”
(vidi Abu Nuajm, Hilyetü’l-Evlija, III/263)
Uzmali smo snagu iz hadisa i, oslanjajući se na milost našeg Gospodara, stalno smo govorili o Džennetu. Džehennem je drugi kutak istog svijeta. Bol, patnja, kajanje, žalost, uzdisaj, vapaj – sve to ima svoj pravi oblik tamo. Ono što ovdje postoji, u usporedbi s tim, je samo sjena i slika. Ono je tako slabo, tako inferiorno… Naravno, osoba koja će se zauvijek suočiti s takvom kaznom mora imati drugačiju prirodu nego u ovom svijetu. I tako je i… Tijelo pobunjenika koji gori u džehenemskoj vatri, trenutačno se obnavlja, i kazna tako neprekidno traje…
Drugi život / Posmrtni život / Onozemaljski život
za
“carstvo moći”
Koristi se izraz “bezvremenski”. Tamo će sve nastati bezvremenski, u trenu. Ali i ovo bezvremensko djelovanje moći će se odvijati samo u skladu s mudrošću.
Raj i pakao dolaze nakon vaganja (Mizana). Stoga će sva zbivanja u tim svjetovima biti mjerena i uravnotežena. Kao što se na Mizan stavlja svaka dobra i zla djela, tako će i užitak u Raju i muka u paklu biti raspoređeni s iznimnom pravednošću. Svako će uživati u skladu sa svojim dobrim djelima i patiti u skladu sa svojim grijesima…
Što se događa polako, može se dogoditi i brzo. Ono što se odvija postupno, može se ostvariti u trenu. Onaj koji je propisao zakon, može ga ukinuti ili promijeniti. Naša mašta u trenu putuje na drugi kraj svijeta, dok naše noge hodaju korak po korak. Ko bi mogao spriječiti da se na našim nogama primijeni zakon mašte u onom svijetu? I tako će biti.
Uostalom, i naše sporo kretanje je Božjom voljom, i naše brzo kretanje…
Šta mi imamo sa tim?
Sa pozdravom i blagoslovima…
Islam kroz pitanja i odgovore
