Dragi brate/draga sestre,
U doba Tabiin.
U cijelom islamskom svetu je izraslo mnogo učenjaka i poznavatelja hadisa.
Većina od njih bila je na nivou mujtehida i nikada se međusobno ne bi oponašali. Stvari na kojima su se složili Sahabe-i Kiram prihvatili bi bezuslovno.
Svi razgovori iz doba Tabiin bili su blagoslovljeni i plodonosni zbog blizine svjetla proroštva. Vjera učenjaka koji su vodili te razgovore bila je čvršća od planina, jača od čelika. Njihova savjest je bila čista, a umovi bistri. Oni su slijedili isti put kao i plemeniti učenici Poslanikovi, koji su iz izvora proroštva crpili i vanjski i unutarnji smisao Islama.
Međutim, u sporovima među učenicima proroka, oni bi preferirali mišljenje i stav onoga koga su smatrali jačim i čije tumačenje im je bilo bliže. Nauka o ištihadu, čiji su temelji položeni u doba učenika proroka, dostigla je svoj vrhunac u doba Tabi’ina i postala samostalna znanost.
To doba je, zahvaljujući učenjacima, zaista postalo doba znanja i mudrosti. Mudraci tog doba su sav svoj trud posvetili napretku i uzdizanju znanja i mudrosti, a naročito znanju o ištihadu (pravnom tumacenju). Jer, u njihovim očima, najviši cilj je bio da se iz Kurana i hadisa izvedu detaljne odluke za rješavanje religijskih problema ljudi.
Učenjaci tog doba bili su istinski nasljednici našeg Poslanika (s.a.v.s.). Oni su, umjesto prolaznih dobara poput bogatstva, položaja, slave i sjaja ovoga svijeta, odabrali vrlinu. Ovi ljudi nisu težili za slavom i poštovanjem ovoga svijeta, ali slava i poštovanje nisu ih napustili. Ako se pažljivo prouče životi tih blagoslovljenih ljudi, vidi se da oni nisu došli na ovaj svijet radi užitka i zadovoljstva, nego samo radi vrline i znanja.
Vrlinu,
To je plemenita osobina koja nastaje spajanjem znanja i pobožnosti.
Njegova duša i srž je Božje zadovoljstvo, koje se ne može smatrati sredstvom za postizanje ničega materijalnog ili duhovnog, pa čak ni raja. Da, osjećaj vrline je mnogo plemenitiji od svjetovnih i tjelesnih užitaka. Onaj tko ga ne okusi, ne zna, a onaj tko ga ne uživa, ne shvata.
Islamska povijest nam pokazuje da,
Najveličanstvenije i najplodnije razdoblje znanosti i mudrosti bilo je razdoblje tabi’ina i tebe-i tabi’ina, nakon Asr-ı Saadet.
U to doba svi muslimani su gajiili duboko poštovanje i iskrenu ljubav prema vjeri. Vjera i Kur’an nisu vladali samo u srcima i savjesti, nego su se u potpunosti odražavali i u njihovim postupcima. Većina ljudi je najviše voljela pohađati sastanke učenjaka. Od događaja i razgovora na tim sastancima su učili. U tom stoljeću su svi učenjaci usmjerili svoje sposobnosti i talente na ištihad, i za kratko vrijeme su hiljade učenjaka zauzele izuzetno važne pozicije u svijetu ištihada.
Imam-ı Azam, Imam-ı Šafi’i, Imam-ı Malik, Imam-ı Ahmed.
Takvi genijalni učenjaci, blistavi umovi, su baklje znanja i mudrosti koje su se pojavile u tom dobu. Oni su najbliži nasljednici sunca poslanstva. Veliki dio onih kvaliteta koje su ove ličnosti učinile iznimnima u usporedbi s učenjacima kasnijih stoljeća, potječe iz ove blizine. Zbog toga nijedan od kasnijih pravnika nije uspio nadmašiti ove učenjake. Ako se na to doba pogleda mudrim okom, vidi se da su veliki tumači zakona uvijek bili zauzeti uzvišenjem mudrosti i znanja. U toj zauzetosti su pronašli najvišu radost i užitak u životu.
Sa pozdravom i blagoslovima…
Islam kroz pitanja i odgovore
