Dragi brate/draga sestre,
– Ovo pitanje je isto kao i svako drugo pitanje vezano uz molitvu. Dakle, da li molba nekome prema Allahu narušava povjerenje u Njega?
Odgovor na ovo pitanje možemo pronaći u Kur’anu:
U ovom i mnogim sličnim versima naglašava se važnost molbe Allahu.
– Molitva je nužnost vjere, znak pokornosti. Djelovanje u skladu s uzročno-posljedičnim odnosima, na primjer, uzimanje lijeka, nije protuslovno pouzdavanju se u Boga, pa je čak i poticano u nekim hadisima koji se odnose na to. Molitva, zamolbena molitva, je važan znak pokornosti jer pokazuje čovječevu nemoć i potrebu za Bogom.
Zbog toga, molitva nije u suprotnosti s pouzdanjem u Allaha. Važno je samo da se zna da je to Allah koji stvara, da je On taj koji radi iza zavjesa, a ne lijek, na primjer.
– Štoviše, postoje hadisi koji govore o tome da je sam Poslanik (s.a.v.s.) molio Boga za ozdravljenje kada je bio smrtno bolestan.
A ovu hadisovu predaju je u svoju knjigu uvrstao i sam Imam Gazali.
Nije moguće da Imam Gazali, koji je bio islamski teolog i učenjak, smatra radnju koju je sam Poslanik (s.a.v.s.) učinio protu-tevekkulnom.
Gazali se u svom djelu bavi temom iznesenom u pitanju u zadnjem dijelu, koji je objavljen i kao samostalna knjiga pod istim naslovom, kako na arapskom jeziku tako i u prijevodu.
Objašnjenje Gazalija ovdje ne odnosi se izravno na molitvu. On je pitanje prokomentirao s obzirom na ljude koji žele smrt kako bi se sjedinili s Bogom. Informacije na relevantnom mjestu su sljedeće:
Znaj da je srce onoga tko je potonuo u ovaj svet, zavaran njegovim ukrasima i pretjerano zaljubljen u svoje strasti, sigurno zaboravlja spominjanje smrti. A kad mu se to spomene, ne voli to i prezire to. To su oni o kojima je Allah rekao:
Oni koji se prepuštaju svjetovnim užicima i strastima.
Oni koji su se pokajali i iznova se obratili.
. Mudri ljudi koji su dostigli duhovnu savršenost.
Nikada ne pomisle na smrt. A kad se jednog dana sjeti, onda se žali na ono što nije uspio postići u ovom svijetu, a zatim počinje da ga omalovažava. Takvom osobi spominjanje smrti, sjećanje na nju, više je udaljuje od Allaha nego što je približava.
Neki pak, često spominju smrt kako bi u srcu probudili strah i kako bi se iskreno pokajali. Ponekad, iz straha da ih smrt neće zateći prije nego što prikupe dovoljno zaliha i završe pokajanje, smrt im se može učiniti neprivlačnom. Ali u tom pogledu, njihovo nepovoljno mišljenje o smrti je opravdano. Ovaj čovek je sluga Allahovog Poslanika (s.a.v.s.),
ne podleže prijetvi hadisa. Jer ta osoba ne smatra smrt i susret s Allahom lošim; ona to govori iz straha da ne propusti priliku da se susretne s Allahom zbog svojih grihova.
Stanje ove osobe slično je stanju zaljubljenika koji se sprema da se sastane sa svojom voljenom na način koji bi joj se svidio i koji bi je učinio srećnom, i zato odgađa taj sastanak. U tom smislu, on se ne smatra osobom koja smatra sastanak s Allahom lošim.
Znak da osoba ne voli smrt iz tog razloga je to što je stalno spremna za smrt i ne bavi se drugim stvarima. Inače, pripada grupi onih koji su uronjeni u ljubav prema svijetu.
On se stalno sjeća smrti. Jer smrt je vrijeme susreta s voljenim. Onaj koji voli nikada ne zaboravi vrijeme susreta sa voljenim. Štoviše, ovi mudraci često smatraju dolazak smrti sporim; žele da smrt dođe što prije kako bi se oslobodili ovog svijeta punog grešnika i susreli se s Gospodarom svjetova. Uistinu, Sahaba Huzeyfa je u svojim poslednjim trenucima života rekao:
Onaj tko se pokaje za svoje grijehe i želi se s Allahom sastati s dobrim djelima, ima opravdanje za to što ne voli smrt, baš kao što mudri čovjek ima opravdanje za to što želi smrt i žudi za njom.
Još viši stupanj od ova dva je stupanj onoga tko prepušta svoj posao Allahu i ne bira smrt ili život za sebe. Za takvu osobu najbolje i najdraže od svega je ono što je najdraže njezinom Gospodaru. Takva osoba je, zbog obilja ljubavi i naklonosti, dostigla stupanj zadovoljstva i predanosti; to je pravi cilj i svrha.
U svakom slučaju, sjećanje na smrt ima nagradu i vrlinu. Jer čak i onaj tko je uronjen u ljubav prema svijetu, sjećanjem na smrt počinje polako odlaziti od svijeta. Jer blagodati svijeta počinju mu biti teret, nestaje mu slatkoća svijeta. Sve što čovjeku zagorča slatkoću i požude svijeta, zapravo je za njega uzrok spasenja.
Poslanik Božji (s.a.v.s.) je rekao:
Sa pozdravom i blagoslovima…
Islam kroz pitanja i odgovore
