Dragi brate/draga sestre,
Prvo, naglasimo da su takve pretpostavke, koje se ne temelje ni na kakvim znanstvenim dokazima, sofizam koji nužno proizlazi iz ateističkog načina razmišljanja.
Prvo, pokušaj utvrditi strah od smrti kao mjerilo nastanka religija pogrešan je i s naučne i s logičke strane. Jer, objektivni dokazi postoje u objektivnim religijama, a posebno u islamu, da bi se sve to odbacilo i svodilo na subjektivne brige, poput vezanja svega na strah, trebalo bi biti lud.
Naravno, to je duboka rana koja izražava najprirodnije brige i najsavjesnije uznemirenosti ljudi. Ono što ljudi osjećaju po prirodi svoje naravi potvrđuje njihovu istinu, a ne njihove pogreške. Stoga, urođena anksioznost oko smrti kod ljudi pokazuje da se oni boje nestanka, da se boje da će postati prah i nikada više ne oživjeti.
Jer, kako je izraženo u njegovoj suštini, Bog je dao ono što je dao i želju za tim. Na primjer, Bog je dao sunce oku koje želi vidjeti, zvuk uhu koje želi čuti, hranu želucu tijela koje želi jesti, a onome tko želi besmrtnost, stvorio je život u onom svetu.
To je dokaz da je čovječanstvo po prirodi stvoreno za život u onom svetu. Jer strah od smrti proizlazi iz nedoumica oko toga postoji li život nakon smrti, a ne iz samog straha od smrti. Jer da je čovječanstvo znalo da od trenutka kada stupi na onaj svet ulazi u vječnu sreću, poput raja, taj strah bi se smanjio na jednu desetinu. Pa čak i da se svijet raspadne, pravi vjernik se ne bi bojao.
Ukratno, Adam (a.s.), prva stvorena osoba, bio je i prvi prorok, i onaj koji je najbolje poznavao život u raju. Od tada je došlo sto dvadeset i četiri tisuće proroka (a.s.), i svi su dokazali svoj prorokovski status čudesima. Samo u islamskoj zajednici postoje milioni svetih, a velika većina njih je osobno svjedočila životu poslije smrti – životu u grobu, na berzah-u.
Ovi su podaci u islamskim izvorima prilično brojni. Trebamo li vjerovati brzim mislima ateista koji su se prepustili materijalističkim filozofskim strujama Hegela, Marxa, Maoa i sličnih, ili islamskim filozofima poput Imama Gazalija, Farabija, Ibn Sine, Ibn Rušda; ili čudotvornim sposobnostima i riječima svetih poput Abdulkadira Geylanija, Muhyiddina Ibn Arabija, Imama Rabbanija, Bediuzzamana Said Nursija?
Ovaj svet je mjesto iskušenja i svako ljudsko djelo u ovom svetu ima svoje uzvraćanje u onom svetu. Takvo vjerovanje u onaj svet može pomoći osobi da prihvati misao smrti, a i da je oslobodi od tjeskobe i stresa, jer vjeruje da će sve poteškoće i muke s kojima se suočava u ovom svetu biti višestruko nagrađene u onom svetu.
Vjera u onaj svet, s jedne strane, pruža ljudima veliku utjehu u suočavanju s nepravdom i patnjom, a s druge strane otvara vrata besmrtnosti za ljude koji teže besmrtnosti i igra veliku ulogu u očuvanju duševne ravnoteže. Studije su pokazale da u situacijama očaja i slično, vjera u onaj svet pruža vjernicima nadu i smanjuje tjeskobu, te im pruža utjehu koja ublažava grižnju savjesti i strahove.
Vjera u onaj svet, osim toga, pomaže osobi da živi svjesnije, da se samokritičnije odnosi prema sebi, jer joj skreće pažnju na ideju da život nakon smrti nastavlja, a da je ono što je bitno život u onom svetu, što joj omogućuje pozitivnu promjenu i kvalitetan život.
U konačnici, vjernici koji smrt vide kao temeljni smisao života, traže mogućnost da žive s užitkom i smirenošću, držeći u jednom kutu svoje svijesti svjesnost da će jednog dana umrijeti. Za njih se život ovdje i ondje poslije smrti smatraju dva komplementarna elementa. Stoga sebe vide kao putnike na putu prema beskonačnoj budućnosti.
Za dodatne informacije kliknite ovdje:
Sa pozdravom i blagoslovima…
Islam kroz pitanja i odgovore
