Dragi brate/draga sestre,
Azrail, mir s njim, je jedan od četiriju velikih meleka. Nalazi se među četirima melecima koji nose Arš-i Âla, poznatim kao Hamele-i Arš. Meleći su Allahovi glasnici, ne rade sami, ne kreću se bez naloga, rade pod zapovijedi i obavljaju zadatke koje im je Allah povjerio.
Kur’an, opisujući anđele, navodi da oni nikada ne pobune protiv Allaha i da izvršuju zapovijesti u trenu.(1)
Govoreći o anđelu smrti, Azrailu, on je rekao:
Anđeo smrti, koji je određen za vas, oduzima vam dušu, a zatim se vraćate svome Gospodaru.
„(2)“ opisuje i definira dužnost Azraila. Gledano u svjetlu ovog ajeta, Azrail obavlja samo zadatak koji mu je povjeren. Radi u ime Allaha, obavlja poslove u Njegovo ime.
Koliko je slično, koliko je primjer prikladan, to je možda predmet rasprave, ali da uzmemo primjer: snage sigurnosti djeluju u ime države i postupaju u skladu s ovlaštenjima koja im država i zakoni daju. Ako policija ne dopušta ulaz na neka mjesta ili nas sprječava, možemo li okriviti policiju?
U slučaju nekog društvenog incidenta, on u trenu okuplja i odnosi sve ljude, bez obzira na to jesu li krivi ili ne. Kasnije pušta nevine, a krivce zadržava. Budući da ne radi u svoje ime, nego samo izvršava naredbe, nitko mu se ne suprotstavlja, svi čekaju rezultat.
Ako ne možemo pobijediti snage sigurnosti, ne možemo optužiti policiju, ne možemo pokušavati da je predstavi u lošem svjetlu ili da je diskreditiramo; onda, na isti način, nemamo nikakvo pravo da predstavi Azraila u lošem svjetlu, da ga predstavljamo kao ružnog, da ga optužujemo za obavljanje dužnosti, jer on, poput svih anđela, obavlja dužnost koju je dobio od Allaha.
Azrail, mir s njim, je samo uzrok smrti. Sam čin ubijanja i oživljavanja su isključivo Božja djela. Ova istina je izražena u hadisu na slijedeći način:
Azrail (AS) je rekao Bogu:
“Zbog moje dužnosti da uzimam duše, moji robovi će se na tebe žaliti, na tebe će se ljutiti”, reče. A Allah, u jeziku svoje mudrosti, reče: “Između tebe i mojih robova spustit ću zavjesu od nesreća i bolesti, da se žalbe vrate k njima i da se ne ljute na tebe.”
(3)
Slično tome, Azrail (a.s.) je poput zavjese. Da se ne bi neosnovane žalbe onih koji ne vide pravo lice smrti mogle obratiti Allahu. Jer ne vidi svatko pravo, lijepo, milosrdno lice smrti. Smrt se može zamisliti kao ništavilo, kao nepostojanje. Zato je Allah, baš kao što je stavio bolesti i nesreće između smrti i Azraila (a.s.), stavio Azraila (a.s.) kao zavjesu pred smrt, da se ne bi neosnovane prigovori i žalbe ljudi mogli obratiti Allahu. Međutim, kao što smo rekli, Azrail (a.s.), kao i ostale nesreće i bolesti, ostaju samo uzrokom. (4)
Bjesniti i vrijeđati Azraila (a.s.) zbog njegove dužnosti predstavlja ozbiljnu opasnost sa stajališta vjere i ne pristoji vjerniku. Kao što ne vjerovanje u samo jednu od temelja vjere udaljuje čovječanstvo od vjere, tako i nevolja, ljutnja i vrijeđanje Azraila (a.s.), kojeg je Allah (s.w.t.) postavio kao uzrok smrti, čine čovječanstvo griješnim. Slično tome, Israfil (a.s.) je taj koji će prvi puhnuti u suru pri dolasku Sudnjeg dana, kraja svijeta. Međutim, ovo puštanje u suru je samo uzrok početka Sudnjeg dana. Stoga je velika greška optuživati Israfila (a.s.) zbog ove dužnosti i pitati ga zašto je izazvao Sudnji dan. Jer, u konačnici, djelo je opet Allahovo djelo. Israfil (a.s.) ostaje samo uzrok.
Azrail, mir s njim, odgovoran je za očuvanje naše najvrednije imovine – naše duše. Upravo kao što je važno čuvati naše dragocjene predmete, tako je i dužnost Azraila, mira s njim, mnogo važnija.
U Šuâlar-u, pojašnjavajući ovu temu, Bediüzzaman kaže:
“
Jednog dana, dok sam molio, izgovorio sam molitvu u kojoj sam rekao: “O Bože! Zaštiti me od zla džinova i ljudi, radi poštovanja i zagovaranja Džebraila, Mikaela, Israfila i Azraila!” U trenutku kada sam spomenuo ime Azraila, koje zastrašuje i uznemiruje sve, osjetio sam izuzetno ugodan, utješni i milostivi osjećaj. Rekao sam: “Alhamdulillah” (Hvala Bogu), i tada sam ga počeo iskreno voljeti.
Jer najvrednija i najdragocjenija stvar koju čovek poseduje je njegova duša. Osjetio sam duboku radost u predanju snažnoj i pouzdanoj ruci, kako bi ona bila sačuvana od propasti, zla i bespomoćnosti.
”
Dakle, ne možemo povjeriti, predati ili prepustiti našu dušu, za koju se stalno brinemo i koju ne povjeravamo nikome, nikome drugom osim Azraila, anđela koji je pouzdan i pouzdan sluga Allaha.
Izreke poput “prevario je Azraila” ili “stavio je Azrailu kamen na put” nemaju nikakvog smisla i vrednosti kada se odnosi na ljude koji nisu umrli jer im nije došao čas smrti, jer im nije istekao rok. Ove izreke su pogrešne i nepotrebne.
Nikada se nije dogodilo i nikada se neće dogoditi da Azrail dođe i vrati se, da ode bez obavljanja zadatka koji je preuzeo.
Takva iznimka ne postoji ni kod proroka, koji su najbliži Bogu i koji su Božji glasnici.
Prorok je doživljavao svoje poslednje trenutke. U tom trenutku su došli Džebrail i Azrail. Pitaju ga za zdravlje i dobrobit. A zatim:
“Anđeo smrti traži vaše dopuštenje da uđe unutra”, rekao je.
Kad je naš Poslanik dao dozvolu, Azrail je ušao i sjeo pred Poslanika.
„O, Allahov poslaniče!”, reče, „Veličanstveni Allah mi je zapovjedio da ti poslušam u svemu. Ako želiš, oduzimat ću ti dušu, a ako želiš, ostavit ću je kod tebe.”
Naš Poslanik je pogledao Džebraila. A on je rekao:
“O, Allahov Poslaniče, Melei Âlâ te čeka”, reče.
Na to je našeg Poslanika Allah, sallallahu alejhi ve sellem, pitao:
“O, Azraile, dođi i ispuni svoj zadatak”, reče i predade dušu. (5)
Dakle, čim Azrail primi zadatak, ne vraća se nazad, čak i ako je pred njim naš Poslanik, kojeg je Bog najviše volio i koji je najsavršeniji od svih ljudi. A Bog je odluku prepustio Poslaniku.
Ako to nije moguće za proroke, je li onda moguće za nekoga drugog?
Prema riječima iz ajeta, “
Kada im dođe čas smrti, oni ga ne mogu ni za sekundu odgoditi, ni ubrzati.
” (6)
Jer smrt nije slučajni događaj, niti se događa spontano. Njezin trenutak i vrijeme određuje sam Allah.
Jer On je dao život, i On će dati smrt. Jedno od Njegovih imena je “Hayy”, Onaj koji daje život. A drugo Njegovo ime je “Mümît”, Onaj koji stvara smrt.
Do sada se nitko nije uspio izbjeći smrti, pobjeći od smrti ili pobijediti smrt; kada je udisao svoj zadnji dah na ovom svijetu, predao se toj velikoj istini.
Uostalom, smrt nije nestanak, ništavilo, nestajanje, pa da se bojimo i plašimo nje…
Prije svega, smrt nije nužno odvratan, loš, strašan i užasan događaj.
Smrt je prelaz, prelaz iz prolaznog života u vječni…
To je zavjesa koju mora svatko tko želi živjeti vječno pomaknuti.
To je fenomen koji postoji u svakom čovjeku, po samoj prirodi stvari, jer svako želi beskonačnost, vječnost i besmrtnost.
Ali kada, gdje i u kojoj dobi je smrt nastupila? Nitko ne zna. Takve informacije nikome nisu bile date. Incident je držan u tajnosti od strane onoga tko je smrt prouzrokovao.
Jer smrt je realitet s kojim se možemo suočiti u bilo kojoj dobi, na bilo kojem mjestu, u bilo kojem trenutku i u bilo koje doba. Štoviše, ona je jasnija i veća realnost od samog života.
Kao što je Cahit Sıtkı rekao,
“Tko zna, gdje, kako, u kom dobu?”
“Bit ćeš kralj samo dok traje molitva,”
“Na tom kamenu za molitvu, poput prijestola.”
Necip Fazıl kaže:
„Smrt je lijepa stvar, to je vijest iza zavjese…“
“Da li bi Poslanik umro da nije bio lep?”
Smrt nije ništavilo, niština, nestanak, kraj i propast. Nije rastanak bez povratka, odlazak i nestanak bez ikakvog ponovnog susreta ili viđanja. Za osobu koja vjeruje u život poslije smrti, smrt je dolazak u novi, svjež, vječni i besmrtni svijet.
“U ono doba kad se zavjese dižu, zavjese spuštaju,
„Umjetnost je u tome da se Moćniku smrti kaže ‘Dobro došao’.”
——————————————————
(1) At-Tahrim, 66:6
(2) Sjed, 32:11
(3) Tafsir Ed-Dürr-ül Mensur – Suyutî 5/173-174; Tafsir-i Ruh-ul Beyan İsmail Hakkı Burusevî 7/114
(4) Zrake, 11. Zraka, 11. Problema, Bediuzzaman Said Nursi
(5) Tabakât, 2:259.; ibn-i Kesîr, Sîre, 4:550.
(6) Nahl, 16:61
Sa pozdravom i blagoslovima…
Islam kroz pitanja i odgovore
