Recimo da imam novac koji je nezakonito stečen. Ako se pokajem i taj novac upotrijebim za halal svrhu, na primjer, ako kupim kuću i iznajmljujem je, hoće li i novac koji od toga dobijem biti haram?
Dragi naš brat,
Prije svega, novac zaražen nezakonitim putem ne pripada osobi, pa ga ne smije koristiti; ako ga koristi, griješi.
Nešto, ili netko.
Ako kupi neku stvar s nezakonito stečenim novcem, onda se gleda: Ako je kupio:
“Prodaj mi ovo za taj novac.”
i ako mu se da haram novac, onda je i to haram. Ali ako se pri kupovini ovce ne spominje novac, nego se samo navodi iznos, na primjer…
“Kupio sam ga za pet tisuća lira”
Ako je rečeno da je ovca halal, onda ta ovca nije haram. (el-Hediyetü’l-Alâiyye, str. 227). Ali vlasnik novca je odgovoran pred Allahom jer je novac haram.
(Halil Günenç, Fikati o suvremenim problemima)
Dobro stečeno nezakonitim putem
,
jedan novčić
Nije dozvoljeno, tj. haram je, da to osoba sama jede.
Ako je ta imovina nezakonito pribavljena krađom ili pljačkom, osoba mora odvojiti i ukloniti je od svog dobitka. Ako je vlasnik poznat, imovina mu mora biti vraćena. Ako je vlasnik umro, imovina se daje nasljednicima. Ako je vlasnik nestao, imovina se čuva dok se ne pojavi, a tada se vraća vlasniku zajedno sa svim uvećanjima.
Dobro čiji je pravi vlasnik nepoznat,
To se može dogoditi na nekoliko načina. Ili je vlasnik umro, ili je nestao, ili je nepravedno oduzeto iz javnog vlasništva i pronevjereno. Također, što se danas često događa, moglo je proći i putem kamata.
Bitno je,
Poželjno je izbjegavati u što većoj mjeri ulaganje novca u institucije koje se bave kamatama. Međutim, ako se zbog raznih razloga na novac u banci obračuna kamata, onda se i njeno trošenje može razmotriti u skladu s gore spomenutim zabranjenim dobrima.
Nelegalno stečeni novac ili novac stečen putem kamata, čiji vlasnik nije poznat.
U vezi s potroškom postoje različita mišljenja islamskih pravnika.
Imam Gazali, koji objašnjava ovo pitanje u poglavlju o trošenju zabranjenog imetka, uzima u obzir dva aspekta.
Netko,
preuzimanje posjeda te imovine,
a drugi je,
to je zato što se ne radi o čistom imetku i ne smije se davati siromasima kao milostinja.
Među učenjacima koji su prihvatili drugo mišljenje, Fudajl ibn Ijad, shvativši da dva dirhama novca koje je dobio nisu zarađeni na halal način, odnio ih je i stavio među kamenje, rekavši:
„Ja upravljam samo halalnom i čistom imovinom. Ono što ne bih prihvatio za sebe, ne bih prihvatio ni za drugoga.“
Nakon što je Imam Gazali opisao ovo stanje Hadžera Fudajla i u određenoj mjeri prihvatio ovo mišljenje, navodi argumente iz hadisa koji podržavaju ova stajališta.
Poslanik Božji (s.a.v.s.) je, vraćajući se s pogreba, bio pozvan na gozdu od jedne žene iz plemena Kurejš; kada mu je rečeno da pečeno jagnje koje mu je posluženo nije halal,
“Uzmite ovo i nahranite zarobljenike.”
je naredio.1
Još jedan argument iz hadisa je sljedeći:
Kada su se objavili prvi ajeti Sure Rum, koji su najavili pobjedu Bizanta nad Perzijancima, politeisti su ismijavali i poricali našeg Poslanika (s.a.v.s.). Nakon toga, sa dozvolom Poslanika (s.a.v.s.), Abu Bekir (r.a.) je stupio u spor sa politeistima. Na kraju se ispostavilo da je ono što je Kur’an najavio bilo istina. Abu Bekir (r.a.) je dobio kamile koje su bile ulog na kladbi. Međutim, u međuvremenu je igara na sreću zabranjena, pa je Poslanik (s.a.v.s.)…
“Ovaj roba koju si donio je bez sumnje haram. Daj je muslimanima kao sadaka (milostinja).”
rekao je. Kao što je poznato, i klađenje na utakmice spada u kockanje.
Imam Gazali, koji je dao opsežna objašnjenja o oba gledišta, u sažetku izjavljuje:
Općenito je poznato da je trošiti ovo bogatstvo na dobrotvorne svrhe bolje nego ga baciti u more. Bacanje u more ne donosi korist ni onome tko ga baca, ni vlasniku bogatstva. Ali ako se da siromahu, siromah će od toga imati korist, a vlasnik bogatstva će se moliti za njega.
“Kao što mi ne jedemo haram, tako ni siromasima ga ne dajemo.”
Gazali je učenjacima koji su zastupali ovo mišljenje dao sledeći odgovor:
„Ovo je istina. Ali taj imetak je haram (zabranjen) za nas kada nam nije potreban, a halal (dozvoljen) za siromašnog.“
2
U takvom slučaju, moguće je da se novac zaražen kamatom, ili novac stečen drugim nezakonitim putem, pokloni siromašnima, ili da se daruje nekoj dobrotvornoj ustanovi. Od ovog novca, datog kao milostinja, ne očekuje se ni nagrada, ni nagrada u vjeri. Samo se novac na najprikladniji način uklanja iz posjeda.
Fusnote:
1. Tirmizi, Savm: 3.
2. Obnova, 2: 127-132.
(Mehmed Paksu, Halal – Haram)
Sa pozdravom i blagoslovima…
Islam kroz pitanja i odgovore
